Različiti pristupi u rješavanju skandala u crnogorskim školama: Inspekcija u Podgorici, a funkcionerske posjete u Bijelom Polju

U poslednjim mjesecima, crnogorske škole bile su poprište ozbiljnih skandala koji su izazvali veliku pažnju javnosti i medija. Međutim, reakcije nadležnih institucija, konkretno Ministarstva prosvjete, bile su drastično različite u dva slučaja koja su potresla obrazovni sistem Crne Gore – skandal u podgoričkoj Gimnaziji “Slobadan Škerović” i incident u Bijelom Polju.

Početkom decembra 2024. godine, škola u Podgorici postala je centar kontroverze nakon što je profesor Radoman Čečović optužen za slanje neprimjerenih poruka bivšoj učenici. Ovaj slučaj uznemiravanja izazvao je široku osudu javnosti, ali reakcija Ministarstva prosvjete bila je, u najmanju ruku, rezervisana. Iako je inspekcija poslata u školu kako bi se ispitali detalji, nije bilo najavljenih posjeta funkcionera ministarstva. Činilo se da nije bilo ozbiljnijeg angažovanja visokih zvaničnika na terenu.

S druge strane, samo nekoliko mjeseci kasnije, situacija u Bijelom Polju donosi sasvim drugačiji scenario. Nakon što je došlo do incidenta u Gimnaziji “Miloje Dobrašinović”, u kojem je profesor Novo Vuković bio u centru sukoba sa direktoricom Jasminom Međedović, Ministarstvo prosvjete nije čekalo samo na administrativnu reakciju. Ubrzo su, 14. marta 2025. godine, dvije funkcionerke Ministarstva prosvjete, Marija Gošović i Svetlana Drobnjak, posjetile školu u Bijelom Polju kako bi razgovarale. Njihova posjeta, koja je uključivala razgovore sa direktoricom i profesorom, jasno je pokazala da je Ministarstvo, barem u ovom slučaju, odlučilo da preuzme aktivniji pristup, ne samo kroz inspekciju, već i kroz lične razgovore i analize situacije na terenu.

Ovaj kontrast između dva pristupa jasno pokazuje različite prioritete i reakcije Ministarstva prosvjete. Dok je u Podgorici fokus bio na administrativnom procesu, bez direktnog učešća visokih funkcionera, u Bijelom Polju je naglašena neposredna interakcija sa školskim vlastima i aktivno učešće Ministarstva u rješavanju situacije. Ovaj pristup u Bijelom Polju može biti shvaćen kao znak veće odgovornosti i želje za direktnim rješavanjem problema, dok je slučaj u Podgorici ostavio utisak da Ministarstvo prosvjete nije dovoljno angažovano u suočavanju sa ozbiljnim problemima u školama.

Dok se razmatraju ove dvije situacije, javnost postavlja pitanje – da li bi i u Podgorici trebalo da postoji sličan nivo angažovanja i odgovornosti od strane nadležnih funkcionera, kako bi se pokazala ozbiljnost u rješavanju ozbiljnih slučajeva seksualnog uznemiravanja i sukoba u školama? Naredni koraci Ministarstva prosvjete, kao i odgovornost onih koji su u položaju da donose ključne odluke, biće od velikog značaja za obnavljanje povjerenja građana u obrazovni sistem Crne Gore.