Raičević: Generacija koja bude spremna da se bori za slobodu – i imaće je (VIDEO)
1 min read
Na protestnom skupu Demokratskog fronta koji je održan u petak, 28. aprila na Cetinju, sa govornice se građanima obratio i Predsjednik Unije za neutralnost Gojko Raičević. Podsjetimo da je skup „Za referendum“ organizovan kako bi u potpunosti delegitimisao pokušaj dijela crnogorskih poslanika da, protivno većinskoj volji građana Crne Gore, donesu antinarodnu odluku o ulasku Crne Gore u NATO pakt.
Raičević je istakao da znamo da Murino i dostojanstvena skupština narodnih predstavnika nije vašarište, kao što je to nedavno kazao „kriminalac, šef Mojkovačkog klana i premijer Duško Marković“, kao što znamo da je ovo mjesto gdje su „premijer i njegov šef i mali ljudi bez imena i prezimena zaista, ne vašarište već jeftino pazarište – doduše sa skupom robom, gdje oni besprezimeni trguju sa našim obrazom ali i sa sudbinom naše i njihove djece“.
„Ispostavlja se da baš danas na petak, koji je pazarni dan na Cetinju, kada ljudi iz okolnih sela na cetinjsku pijacu donose svoje domaće proizvode, oni su izložili obraz Crne Gore danas na prodaju. Zaboravljaju da se makar nekad ovdje znalo da se obraz ne prodaje“, naglasio je on.
Ostatak Raičevićevog govora prenosimo u cjelosti.
„I varamo se ako mislimo da smo dodirnuli dno! Sotona sa kojom se borimo nije nas pobijedila ni nakon svega što su nam uradili, sve dok ne posjednu Crkvu. A tada, kao i sada, Gospod će zatvoriti oči, jer ne vidi našu iskrenu volju da živimo slobodni, a Juda će se izvući sa trideset srebrnjaka.
Generacija koja bude spremna da se bori bez kompromisa za svoju slobodu – slobodu će i imati. Ova generacija, premorena stalnim prevarama i porazima, očigledno je odlučila da prihvati ropstvo kao način življenja. Očigledno da je izumro gen koji je postojao u našem narodu i po kojem je bio poznat. Gen koji je podigao 13-julski ustanak kao odgovor na jednu drugu sramnu izdaju negdje je zametnut, iako vjerujem da je tu negdje među nama, traži sebi slične.
Aneksija izgleda da je neizbježna. Moćan je okupator koji nam prijeti, moćna je i brojna crnogorska kolaboracionistička oružana sila, moćni su i njihovi kriminalci. Lično sam se u sve to uvjerio, 1999-e, 2004, 2015, imao susret sa svima njima, i uvjerio sam se da su kukavice.
Kukavica te bombarduje sa deset hiljada metara visine, kukavica te udara nenaoružanog, iznenada, sakriven iza maske u uniformi policajca, svakako naoružan, kukavice su kriminalci koji krenu i zastanu kad ne vide strah. Najveće su ipak one kukavice koje sjede danas u zgradi ispred nas i koji nam šalju prijeteće poruke. Prijete oni, ne samo nama – prijete i Rusiji, prijete i Lavrovu, Šojguu, pa i Putinu, valjda misleći može im biti NATO je sa njima.
Njihove prijetnje su opasne ali uzaludne. Ne primaju se. Ako bi nas brinule njihove prijetnje i njihova brojnost, onda bi sjedjeli kućama, kao što sjede neke naše sestre, neću reći naša braća.
Ipak vjerujem da nas vode riječi kneza Lazara pred Boj na Kosovu koji reče: ‘Ja ne odlučujem da li ću u boj na osnovu toga kolika mi sila prijeti, već koliku svetinju branim.’
Ako je tako, onda znamo šta da radimo sa okupatorom. Ko hoće sa nama bez straha i kalkulacija, dobrodošao je.
Pored svih koji su se urotili protiv nas – NATO, domaći izdajnici, naša sputanost i neodlučnost – ja danas na Cetinju, ne mogu da izgovorim druge riječi do one Njegoševe.
„Neka bude što biti ne može!
Neka bude borba neprestana!“
http://srbin.info/2014/01/13/ruski-dokumentarni-film-propast-vizantije-video-prevod/
NAŠA ELEGIJA
Ne boli nas.
Gračanice više nema,
šta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi buđenja i zore,
grobovi ćute, ne zbore,
u nebo diže naš
prezriv osmeh roblja.
Nećemo ni pobedu ni sjaj.
Da nam ponude raj,
sve zvezde sa neba skinu.
Da nas zagrle koji nas more,
i njina zemlja sva izgore,
i kleknu pred nas u prašinu.
da nam svi ruke ljube,
i kliču i krune meću,
i opet zatrube trube,
cveće i čast i sreću.
Mi više tome ne verujemo,
nit išta na svetu poštujemo.
Ništa željno ne očekujemo,
mi ništa ne oplakujemo.
Nama je dobro.
Prokleta pobeda i oduševljenje.
Da živi mržnja smrt prezrenje.
Miloš Crljanski
…“na Cetinju je stolećima postojala Obilića poljana. Na njoj su se okupljali ratnici, vojvode, knezovi i serdari, i zavetovali se na viteška dela ne bi li imali „su čim izać pred Miloša i ostale srpske vitezove“. Posle bojeva je na toj poljani dodeljivana Obilića medalja – ali na jedinstven način. Tada bi naime – okružen narodom i glavarima, vojvodama i ratnicima – knjaz Nikola okačio Medalju na jednu granu, uz napomenu da izađe i uzme je onaj koji misli da je zaslužio, i da je nje dostojan. I uvek bi izlazio samo jedan ratnik, onaj koji se najviše istakao junaštvom u boju, i za koga su i ostali prećutno smatrali da mu pripada taj najviši orden za vrlinu i hrabrost.
Valja pri tom imati u vidu i da je Njegoš ustanovio Obilića medalju i zbog toga što je, po njemu, Miloš Obilić sobom i svojim podvigom za navek potvrdio nepobediv duh Srpske nacije. Malo je, uz to, poznato i da u Beogradu postoji Obilića kapija, posvećena ovom ponosu Srpstva i našim oružanim formacijama.
Naročito danas valja pamtiti i da su oficiri srpske vojske vaspitavani na visokim vrednostima viteštva. Nad ulaznom, Obilića kapijom kasarne 7. pešadijskog-gardijskog puka, okrenutoj sredini raskrsnice Nemanjine i Resavske ulice, gardisti su imali priliku da prolaze ispod Miloševog lika koji ih „stalno posmatra i prati, hrabri i podstiče“.
Ta kapija i sva ostala viteška znamenja na toj zgradi postoje i danas, podsećajući nas na ratničke vrline i obaveze srpske vojničke, oficirske i viteške časti…“
Kad je, godine 1862, vršen u Rusiji popis stanovništva u Hersonskoj guberniji,
nađeno je još HILJADU duša, koje su tražile, da se zapiše da su oni: serbski! Da im
se zapiše, kad umru, da su tom nacionu pripadali i srcem svojim bili odani.
Kad je taj popis stanovništva vršen, godine 1900, nije nađen, serbski, NIKO!
Ako neko danas, čak i danas, uzme u ruku geografsku kartu te zemlje, u koju su ti
iseljenici sahranjeni, u moru ruskog naroda, naći će na karti, blizu Mirgoroda, ime
mesta: Martonoš!
Na reci Ingul, naći će: Pančevo!
Naći će i jednu Suboticu! I jedan Nadlak!
Godine i sad prolaze, leto prođe i lišće žuto opada, a zatim ove zaveje sneg. Ali
će, na proleće, Dnjepar opet krenuti, i valjati se, veselo, kroz tu zemlju mrtvih, prema
moru, uz pesmu i igru živih.
Godine će prolaziti. Ko bi mogao nabrojati tice, koje se sele, ili sunčane zrake,
koje Sunce seli, sa Istoka na Zapad i sa Severa na Jug? Ko bi mogao da predskaže, kakvi
će se narodi seliti i kuda, kroz stotinu godina, kao što se taj nacion selio? Ko bi
mogao nabrojati zrna, koja će, idućeg proleća, nicati na svetu, u Evropi, Aziji,
Americi, Africi?
Neshvatljivo je to ljudskom umu.
Tamo, kud su Isakoviči i taj Soldatenvolk otišli, kao i toliki njihovi
sunarodnici, koji su na svojim leđima, kao puž, svoju kuću nosili, nema više traga,
svemu tome, sem ta dva-tri imena.
Bilo je seoba i biće ih večno, kao i porođaja, koji će se nastaviti.
Ima seoba.
Smrti nema!
+Miloš Crnjanski, čita završetak Druge knjige Seoba
https://www.youtube.com/watch?v=oVkuRHi1MRI
Nije gen izumro.
svaka čast Gojko tvoja borba i hrabrost je za poštovanje.
+“Bogu je sve Danas“
„Nije sve propalo kad propalo sve je…tvoje je da koračaš… „, rečima Noga, da se opominjemo.
„glasovi mrtvih nisu mrtvi glasovi…“
+“Bog će pomoći, ako bude imao kome“, govorio je blaženopočivši patrijarh Pavle
NAŠA ELEGIJA
Ne boli nas.
Gračanice više nema,
šta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi buđenja i zore,
grobovi ćute, ne zbore,
u nebo diže naš
prezriv osmeh roblja.
Nećemo ni pobedu ni sjaj.
Da nam ponude raj,
sve zvezde sa neba skinu.
Da nas zagrle koji nas more,
i njina zemlja sva izgore,
i kleknu pred nas u prašinu.
da nam svi ruke ljube,
i kliču i krune meću,
i opet zatrube trube,
cveće i čast i sreću.
Mi više tome ne verujemo,
nit išta na svetu poštujemo.
Ništa željno ne očekujemo,
mi ništa ne oplakujemo.
Nama je dobro.
Prokleta pobeda i oduševljenje.
Da živi mržnja smrt prezrenje.
Miloš Crnjanski
…“na Cetinju je stolećima postojala Obilića poljana. Na njoj su se okupljali ratnici, vojvode, knezovi i serdari, i zavetovali se na viteška dela ne bi li imali „su čim izać pred Miloša i ostale srpske vitezove“. Posle bojeva je na toj poljani dodeljivana Obilića medalja – ali na jedinstven način. Tada bi naime – okružen narodom i glavarima, vojvodama i ratnicima – knjaz Nikola okačio Medalju na jednu granu, uz napomenu da izađe i uzme je onaj koji misli da je zaslužio, i da je nje dostojan. I uvek bi izlazio samo jedan ratnik, onaj koji se najviše istakao junaštvom u boju, i za koga su i ostali prećutno smatrali da mu pripada taj najviši orden za vrlinu i hrabrost.
Valja pri tom imati u vidu i da je Njegoš ustanovio Obilića medalju i zbog toga što je, po njemu, Miloš Obilić sobom i svojim podvigom za navek potvrdio nepobediv duh Srpske nacije. Malo je, uz to, poznato i da u Beogradu postoji Obilića kapija, posvećena ovom ponosu Srpstva i našim oružanim formacijama.
Naročito danas valja pamtiti i da su oficiri srpske vojske vaspitavani na visokim vrednostima viteštva. Nad ulaznom, Obilića kapijom kasarne 7. pešadijskog-gardijskog puka, okrenutoj sredini raskrsnice Nemanjine i Resavske ulice, gardisti su imali priliku da prolaze ispod Miloševog lika koji ih „stalno posmatra i prati, hrabri i podstiče“.
Ta kapija i sva ostala viteška znamenja na toj zgradi postoje i danas, podsećajući nas na ratničke vrline i obaveze srpske vojničke, oficirske i viteške časti…“
Kad je, godine 1862, vršen u Rusiji popis stanovništva u Hersonskoj guberniji,
nađeno je još HILJADU duša, koje su tražile, da se zapiše da su oni: serbski! Da im
se zapiše, kad umru, da su tom nacionu pripadali i srcem svojim bili odani.
Kad je taj popis stanovništva vršen, godine 1900, nije nađen, serbski, NIKO!
Ako neko danas, čak i danas, uzme u ruku geografsku kartu te zemlje, u koju su ti
iseljenici sahranjeni, u moru ruskog naroda, naći će na karti, blizu Mirgoroda, ime
mesta: Martonoš!
Na reci Ingul, naći će: Pančevo!
Naći će i jednu Suboticu! I jedan Nadlak!
Godine i sad prolaze, leto prođe i lišće žuto opada, a zatim ove zaveje sneg. Ali
će, na proleće, Dnjepar opet krenuti, i valjati se, veselo, kroz tu zemlju mrtvih, prema
moru, uz pesmu i igru živih.
Godine će prolaziti. Ko bi mogao nabrojati tice, koje se sele, ili sunčane zrake,
koje Sunce seli, sa Istoka na Zapad i sa Severa na Jug? Ko bi mogao da predskaže, kakvi
će se narodi seliti i kuda, kroz stotinu godina, kao što se taj nacion selio? Ko bi
mogao nabrojati zrna, koja će, idućeg proleća, nicati na svetu, u Evropi, Aziji,
Americi, Africi?
Neshvatljivo je to ljudskom umu.
Tamo, kud su Isakoviči i taj Soldatenvolk otišli, kao i toliki njihovi
sunarodnici, koji su na svojim leđima, kao puž, svoju kuću nosili, nema više traga,
svemu tome, sem ta dva-tri imena.
Bilo je seoba i biće ih večno, kao i porođaja, koji će se nastaviti.
Ima seoba.
Smrti nema!
+Miloš Crnjanski, čita završetak Druge knjige Seoba
https://www.youtube.com/watch?v=oVkuRHi1MRI
Mnim, prije planina nego ulica, kako stvari stoje, i kako će stajati.
A fino je na planinu otići , zdravo i ljekovito , evo ja ojdoh malo na selo ali se noćas disati ne može koliko su guma uždili .
Neka su sa srećom , cuva se tradicija slobodarska , drugovi neka vam je sa srećom 1 maj praznik rada !
Ziva istina…
I taj gen da proradi da mladi vide da se treba boriti, na bilo koji nacin pruzati otpor…
I na kraju ulica je neizbjezna…!!!
… Gladni vuci po planini viju, a katuni svoju tugu kriju!
Gore, u najljepšu Planinu, ničeg nema osim slobode!!!
Nema.
SMRTI NAMA NEMA!!!
SRBI SMO MI IZ SRPSKE CRNE GORE, CRNOGORCI!
„I varamo se ako mislimo da smo dodirnuli dno! Sotona sa kojom se borimo nije nas pobijedila ni nakon svega što su nam uradili, sve dok ne posjednu Crkvu. A tada, kao i sada, Gospod će zatvoriti oči, jer ne vidi našu iskrenu volju da živimo slobodni, a Juda će se izvući sa trideset srebrnjaka“
Mudro zboriš Raičeviću Gojko.
Crnogorci će na kraju da prodaju i crkveno.
A što ne bi kad su prodali i majke i šćeri.
Al’ ne može se nikuđ od ovih s planine,naših a njihovih,hebem li ga.
Srbi,svoga posla!
Osjećaj Slobode je privilegija prosvijetljene manjine. Potreba za slobodom je pasivna želja većine. Tirani to debelo koriste i zloupotrebljavaju.
Od postanka sveta je vrede iste stvari. Dete se nosi devet meseci. Nosi ga Majka.
Za sve se plaća cena, pitanje je samo koju cenu smo spremni da platimo.
U Hercegovini, brate, ima ona „nije škola kenjac“, a blaženopočivši vladika Nikolaj nam je rastumačio da
…“obrazovan je onaj ko ima obraza. Mala znanja dobijaju se učenjem. Velika znanja dobijaju se verom i poštenjem…“+
+“Sloboda je teška a ropstvo lako“