Radosno lice gospodskog grada

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Hercegovačko i crnogorsko sveštenstvo na rukopoloženju dobija jedno specifično breme – možda ne posebno teže od onoga u bilo kojim drugim srpskim zavičajima i pravoslavnim zemljama, ali zasigurno teško breme poređenja sa arhetipom svešteničkog služenja koji su načinili Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski, vladika i pjesnik Petar II, ali i Bogdana i Petra Zimonjića.

Ako su sinteza narodnosti i svepristupačnosti samorazumljive osobine koje bi trebalo da krase svakog pravoslavnog sveštenika, teška vremena su iskovala i zahtijev za nepokornošću i otporom, a stremljenje pismenosti utemeljenoj u Zavjetu predaka nije se gasila ni kada je pop Mićo naizust učio leturđiju. Kada se na srpskom bogoslovskom horizontu pojavio Mitropolit Amfilohije Radović i u vunenim vremenima ispreo prve niti bogoslovlja u našoj pomjesnoj Crkvi i povjerenoj mu Mitropoliji, njegov platanski hlad mnogima je dao odmroa a mnoge je i uspavao: neko je počinuo naslonjen na njegovo široko i stameno stablo, a neko se ukorijenio u njemu i sam pokušavajući da podari plodove Carstva.
Od ovih drugih jeste o. Slobodan Boban Jokić, nikšićki sveštenik – radosno lice gospodskoga grada. Njegova najnovija i po obimu nezahtijevna knjiga – „Lomljenje hljeba“ (izd. Institut za srpsku kulturu“, Nišić, 2021, 170 str) svjedoči nam ujedno i njegovu ukorijenjenost u ličnostima i djelima dvojice duhovnih velikana kojima je knjiga kao cjelina posvećena – Mitropolitu Amfilohiju i ocu Lazaru Adžiću (eseji o njima nose napisani su kao učenička svjedočanstva, kao evharistije – blagodarenja za uzrastanje u Hristu, za živi opit autentičnosti koji svjedoči podjednako Oce koliko i učenika).

Iako tematski takođe posvećen rad pod nazivom „Liturgijski doprinos Mitropolita Amfilohija Radovića“ intoniran je naučno: u pitanju je sistematska sinteza stavova epohalnog mislioca i djelatnika na liturgološle teme (i sam rad jeste strukturisan oko svetih tajni i teme „liturgijskih praksi“). Kao takav, ovaj rad može poslužiti kao važna prolegomena za buduća istraživanja kojih će sigurno biti na Jokićevom tragu.

Ovim radovima prethode crkveno-istorijska istraživanja o bogoslužbenom životu Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori prije i nakon oslobođenja i ujedinjenja (1918) kao i u toku Drugog svjetskog rata. Crkveno-istorijska nauka ova turbulentna vremena je do sada ocjenjivala isključivo u okvirima dominantnih političkih i crkveno-političkih narativa, a Jokić nam nudi liturgološko-eklisiološke uvide kojima se istoričari obično ne bave, a liturgolozima istorija – ukoliko nije istorija bogosluženja – nije naročito zanimljiva.

Uz jednu besjedu na Svetog Savu, posljednji dio knjige svojevrsna je književno-teorijska ili književno-teološka bilježnica o Bobanovim čitanjima izabranih štiva: riječ je o knjizi eminentnog srpskog župskog pjesnika Radinka Krulanovića „Tišinom ti govorim“ – jednom tananom štivu koje Jokič ganuto čita, plešući sam sa stihom, onako kako to čini i pjesnik. Zapisi „Rvanje“ (o knjizi Janka Jelića „Bilježnica iz preobražaja“) i „Hoću da vidim lice“ (o knjizi Radosava Bata Đurkovića „Putnici“) opet raskrivaju mogućnost bogoslovskog čitanja potresnih duhovnih i životnih egzistencija kojima su ta štiva natopljenja, a koja Boban dovodi u vezu sa biblijskom mišnju i svetotajinskim doživljajem svijeta: u njima čovjek ne prestaje da se nalazi i kada se gubi.
U jednoj knjižici maloga formata ali lijepe spoljašnosti stalo je ponešto iz bilježnice jednog nikšićkog sveštenika. Stala su njegova zapisana svjedočanstva susreta sa prošlošću, sa licima dragih ljudi – koji već danas nisu sa nama – sa riječju i licima ljudi koje gleda i čita i kojima služi. Kojima se raduje – kao i oni njemu. Stala je bogočežnjiva ljubav ka čovjeku – preduslov predrazumijevanja, plod razumijevanja i traženja. Stalo je sjeme i zalog Predanja i onih pređe pomenutih.