Prvi glas

Piše: đakon Pavle Lješković

Još dok sam bio đak bogoslovije na Cetinju, slušao sam priče bogoslovaca iz Beograda i okoline, koji su mi pripovijedali o starim pojcima u beogradskim hramovima koji su pojali na neobičan način. Govorili su mi da je samo dio takvog pojanja zapisan u notnim zbornicima Baračkog, Lastavice, Čenejca… Veliki dio takvog pojanja mogao se jedino čuti od tih starih pojaca, kojih je bilo sve manje. Moram da priznam da su ove priče imale presudan uticaj na moju odluku da svoje školovanje, nakon bogoslovije, nastavim na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, budući da sam želio da stare pojce što češće slušam, te da se na taj način napajam sa samih izvora srpskog crkvenog pojanja. Kada sam upisao fakultet, vrlo brzo sam počeo da obilazim tamošnje hramove, odlazeći na bdenija i liturgije. Na moje veliko razočarenje, stari pojci su već uveliko svoja mjesta za pjevnicama ustupili momcima koji su , poput mene, završili neku od bogoslovija Srpske pravoslavne crkve. Još neko vrijeme sam tragao za njima po raznim hramovima, da bih posle određenog vremena sa tim prestao, budući da sam izgubio svaku nadu da ću bar nekoga od njih pronaći.

Međutim, naredne godine, za vrijeme oktobarskog ispitnog roka, nakon položenog ispita iz Starog Zavjeta, potpuno neplanirano sam se našao na bdeniju u jednom od hramova u kojem do tada nikada nisam bio. Bio je kišovit i za to doba godine prohladan dan, pa se zbog toga u crkvi , pored mene, nalazilo još svega nekoliko vjernika. U oltaru je bio sveštenik srednjih godina, dok je za pjevnicom odgovarao čovjek u sedamdesetim godinama. Na sebi je nosio teksas jaknu, farmerke i duboke ” starke” patike. U desnoj ruci je sve vrijeme držao kačket teget boje. Prvi glas je bio vladajući te sedmice. Kada sam čuo način na koji je pojac pjevao stihire na Gospodi vozvah, ušao sam u oltar i uzeo blagoslov od sveštenika da stanem za pjevnicu i pjevam prateći glas, kako bi njegovo divno pojanje još više došlo do izražaja. U pojanju prvog glasa koristio je ukrase koje nikada do tada nisam čuo, uz karakterističan vibrato, koji je samo njemu pristajao. Takođe, umjesto nota služio se takozvanim trilama, sa kojima sam se isto tako po prvi put susreo.

Za bdenije koje je trajalo nekih sat ipo vremena, učinilo mi se da je bilo bar upola kraće. Nakon službe, dok smo stajali na vratima crkve, zagledani u uvele , žute listove kojih je porta bila prepuna, rekao mi je da po načinu mog pojanja pretpostavlja da sam završio bogosloviju na Cetinju. Kazao mi je i da su bogoslovije poslednji bedem našeg crkvenog pojanja. Međutim, u godinama koje slijede, po njemu, bogoslovije će imati sve manje đaka, pa će zbog toga u njima biti i sve manje sluhista. Zbog toga je bio zabrinut za budućnost srpskog crkvenog pojanja. U jednom trenutku njegove vesele tamne oči su se naglo uozbiljile i do izražaja su došle bore na njegovom visokom čelu. Tada mi je ozbiljnim tonom saopštio sledeće:” Upamti, brate, prvi glas nikada ne laže! Preko pet decenija odgovaram za pjevnicom i sreo sam mnogo bogoslovaca i studenata teologije. Po načinu na koji su pojali prvi glas sam znao da li su za neku crkvenu službu ili ne, te da li su zaista dobili priziv od Gospoda ili je odlazak za pjevnicu samo jedna od faza u njihovom životu”!

Moram da priznam da su mi nakon razgovora sa njim osjećanja bila pomiješana. S jedne strane sam se divio načinu na koji je pjevao i ljubavi koju je ispoljavao prema pojanju. Sa druge strane, neki dijelovi njegove priče su mi se tada učinili nelogičnim. Kada sam ja učio bogosloviju, sve bogoslovske škole su bile prepune đaka i ništa nije ukazivalo na to da će se njihov broj u narednim godinama značajno smanjivati.

Samim tim je i dobrih pojaca u njima bio popriličan broj. Takođe, nisam se slagao ni sa tim da se prvi glas u odnosu na ostale glasove našeg osmoglasnika na bilo koji način izdvaja, pa ni na taj mistični, tajanstveni…

Međutim, nekih pet godina nakon ovog razgovora postavljen sam za profesora Cetinjske bogoslovije. Đaka je već tada bilo značajno manje, dok je u narednim godinama taj broj sve više opadao. Takođe je bilo i sve manje bogoslovaca nadarenih za pojanje. No , ono što je na mene ostavljalo poseban utisak i što sam dugo vremena odbijao samom sebi da priznam, jeste to da sam po načinu na koji su učenici pojali prvi glas znao da li će ostati u školi ili je napustiti. Bilo je među njima momaka skromnog sluha koji su pojali prvi glas na taj način da je svima koji su ih slušali bilo jasno da im je srce ispunjeno ljubavlju prema Gospodu. Takođe je bilo đaka darovitih za pojanje koji su prvi glas pojali mehanički, bez ljubavi i zanosa. A šta tek reći za one koji su imali savršen sluh i sa ljubalju pojali stepena ili kondak pomenutog glasa!

I posle svega, jedino mogu da kažem da ne znam kakva će biti budućnost srpskog crkvenog pojanja. Mišljenja sam da , pored našeg truda, to treba molitveno prepustiti i Božijem staranju i promislu. No, ono što zasigurno znam je da će đaci prvog razreda početkom oktobra odgovarati prvi glas, te da će me, dok ih budem slušao, jedan slučajni pogled kroz prozor učionice prema uvelim listovima žutim ispred Vladinog doma, vratiti više od dvadeset godina unazad u dvorište beogradske crkve i podsjetiti na riječi staroga pojca:” Upamti, brate, prvi glas nikada ne laže”…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u starom gradu u Budvi)