Pruži ruku da ti priču platim ili Na bijelom konju

Piše: Slobodan Milić

Mirko Kovač neobična je pojava. Kao nesvršeni srednjoškolac nikšićke gimnazije, koji je, kažu upućeni, svoje prve literarne korake započeo u socrealističkom maniru, osvojio je ranih šezdesetih godina beogradske književne prostore. Čudom i igrom slučaja. Više umijećem i vještinom življenja negoli umjetničkim iskazom i majstorstvom pisane riječi.

Po vokaciji neostvareni guslar (isprobavao se po beogradskim sjedeljkama na ovom prelijepom instrumentu), upustio se u modernističke prozne vrtloge, prepisujući Strindberga, Džojsa, a posebno Foknera čije je štivo gotovo doslovno preuzimao (Vidjeti: Fokner – „Dok ležah na samrti“, Kovač – „Moja sestra Elida“), pa je djelovao kao seljačić koji je navukao frak i leptir mašnu. (Tačno tako je urbani literarni iskaz odgovarao senzibilitetu i psihologiji seljačeta iz Petrovića kraj Nikšića).

Kovaču je na ruku išlo i to što se predstavljao kao hercegovački pisac, pošto su ti prostori bili u literarnoj modi u Beogradu ranih šezdesetih. Bilo kako bilo, on je krčio sebi put i polako osvajao beogradske književne salone, kao i najznačajnije književne nagrade koje su se u ondašnjoj Jugoslaviji mogle osvojiti: Ninovu za roman godine, Andrićevu za pripovijetku, Glišićevu i mnoge druge, što je tipičan put za nekoga ko je predstavljao dobro izdresiranog vojnika u stroju, odnosno „šarafačić“ u moćnom Brozovom mehanizmu.

Kao sljedbenik Brozove politike, on je u „Borbi“ od 5. maja 1980. izjavio da je „Tito odgovorio na sva pitanja epohe“, zalažući se za princip i ustaljeno mišljenje da je u našem nekadašnjem vođi bila skoncentrisana pamet svih velikih mislilaca čovječanstva – počev od Homera i Aristotela do Getea, Hegela i Dostojevskog. (Oni su, svaki pojedinačno, odgovorili na neka od pitanja svojih epoha, a Broz, po Kovaču, na sva). Sit – presit, slavan milošću sudbine, ali bez pokrića na književnom planu, toliko je bio osilio da mu se činilo da mu je sve dostupno i na dohvati ruke.

Kad je na jednom protesnom mitingu u Beogradu „dobio“ flašu u glavu, odmetnuo se u Zagreb i tamo po listovima, zagrebačkim i stranim, kao mondijalista i europejac, počeo da pljuje na sve što miriše na srpstvo i Srbiju koja mu je sve što jedan stvaralac može poželjeti dala. Tako je srpski narod i srpske borce nazvao ruljom, psima rata koji crkavaju po poljima smrti, kokošarima i palikućama koji nasrću na tuđa svetilišta i hramove, zlikovcima koji kolju i proteruju Hrvate i Albance sa svojih vjekovnih ognjišta (kao da nije suprotno), a „crnogorski šljam i lumpenproleterijat“ ruljom koja ruši Dubrovnik i Konavle, nesrećnicima koji su okaljali obraz svome narodu, koji će, kao takvi, ostati „bez spomenika zahvalnosti u blatu istorije“.

Šta sve nije govorio minulih godina za svoj rod taj dični Crnogorac, Hercegovac, Srbin i Hrvat! Pljuvao je na sve i svašta, uživajući zaštitu i sponzorstvo Tamo lijepe njihove. Između ostalog, u zagrebačkom „Globusu“ izjavio je da će sva svoja djela prevesti sa prljave ekavice na hrvatski jezik. Time je razotkrio svoju srbomržnju i prezir prema narodu koji ga je postavio na pijedestal koji mu ni po čemu nije pripadao (Gaji sirotu za svoju sramotu!), svoju moralnu izopačenost, svoje dezerterstvo koje je, što je više srljao u sopstveni kal i blato optužbi na račun svoga roda i svoje vjere (ukoliko je uopšte Pravoslavac, a ne pounijaćeni Srbin), utoliko je njegovo dezerterstvo bivalo očitije. I, kao osvjedočeni dezerter i srbomrz, on je na bijelom konju umarširao u montenegrinske prostore i u tzv. Dukljansku akademiju.

Pravo mjesto za 2pravog čovjeka i stvaraoca“!