Protivu turizma

Piše: Nikola Malović

U početku nama znane civilizacije postojala su znatnija dislociravanja samo zbog trgovine, i/ili pljačke. Ali je postojao i treći razlog otiskivanja na dalek put, a to su bila hodočašća.

Protokom vremena pojavila se užanca u bogatim slojevima ljudi da putuju, a da se na kraju puta, gle, ne nalazi više svetac ili svetinja. Tako je rođen turizam.

*

Naivan bi pomislio da hiperinflatorni turisti kupuju, da grad od njih ima koristi. Ne, nema. To su skakavci koji telefonima upijaju ljepotu, prave đubre i obavljaju ritualne posjete predviđene programom: vidjeti ovo, i vidjeti ono, pola sata pauze, pa da se vidi ovo, i ono, i još ovo, i ono, a onda odlazak autobusom ili brodom kruzerom do sledećeg čuda za oko.

*

Prokletstvo svake popularne destinacije je u tome što turist nikad nije umio da ćuti. Morao je da razglasi, morao je da se pohvali.

*

Vidjeti crkvu Santa Marija dela Salute u Veneciji ne znači i spoznati je. Ako je turist Srbin, u nekom džepu njegove glave mora da stoji pohranjen vodič što ga je o crkvi napisao stihom Laza Kostić.

Boga ti, Brico – pitao sam jednom prilikom mog oca, najstarijeg barbijera u Boki (koga u familiji svi od milošte zovemo Brico) – ko je koga pokvario, turisti starosjedioce ili pak starosjedioci turiste?

Turisti starosjedioce – odgovorio je kao iz topa moj otac, čovjek iz naroda, samim tim i glas naroda.

No kako je došlo do toga da turisti pokvare mještane koji se pežorativno nazivaju domorocima, zanimalo me.

Kako je uopšte došlo do pojave turizma, kako je uopšte došlo do želje ljudi da putuju?

Pazimo…

U početku nama znane civilizacije postojala su znatnija dislociravanja samo zbog trgovine, i/ili pljačke. Ali je postojao i treći razlog otiskivanja na dalek put, a to su bila hodočašća.

Zanemarimo li rute tri najznačajnija rimokatolička hodočasnička puta, do Rima, Jerusalima i Santjaga de Kompostele – pogledajmo, s druge strane, koja su to pak bila odredišta, recimo, našeg Svetog Save?

Sveti Sava je iz Boke Kotorske (koristimo li se kartom Aleksandra Deroka, 1894-1988) odlazio (1191-1235) u Sveti zemlju (Jerusalim), na Sinaj, u Antiohiju, Carigrad, na Svetu goru…

Šta današnji poklonici donose iz Hilandara? Donose krstiće od maslinovog drveta, ikone, tamjan. Donose i vino, vodu iz bunara Svetog Save, maslinove grančice, oblutke sa obale… dakle predmete koji nemaju veze sa razlogom hodočašća do ikone Bogorodice Trojeručice i drugih svetinja, ali imaju veze sa uspomenom sa puta, što od svakog poklonika čini pomalo i turistu. Juna 2016. gledao sam na obali Svete gore – začekan s ostalima kada će iza rta da se pojavi trajekt – kako čovjek puni veliku torbu povelikim, višekilogramski teškim oblucima koje je more uglačalo do savršenstva. Iščitao sam po znacima odakle je taj čovjek. Izvinite, da niste vi iz Vojvodine?, pitao sam brata Hilandarca. Jesam, kako ste znali? Rekao sam mu da niko, vjerujem, ne bi vukao desetine kilograma teške turističke memorabilije odakle-dokle, osim srpskog ravničara.

U srednjem je vijeku pod prijetnjom kompostelanskog biskupa bilo zabranjeno svakome da hodočasnicima prodaje polovinu školjke Jakovljeve lepeze (Pecten jacobaeus), jer je upravo ona bila dokaz da je čovjek hodeći stotinama kilometara – dohodočastio do najzapadnijeg rta zapadu poznatog svijeta, do rta Finistere, do rta Kraja zemlje, i do tamošnjeg groba apostola Jakova.

Protokom vremena pojavila se užanca u bogatim slojevima ljudi da putuju, a da se na kraju puta, gle, ne nalazi ni svetac ili svetinja!

Tako je, naime, rođen turizam. Iz suviška para sa strane onih koji imaju pa otud i putuju, a sa druge strane onih koji bi prve da ugoste, kako bi i sami stekli i imali.

I baš kao što je u prošlosti hrišćanske Evrope grad sa moštima bio posjećeniji od grada bez sveca, jednako je i u doba hiperinflatornog turizma (s kratkom pauzom u generisanom Dobu od korone, 2020-20212) meka postajao Pariz, Njujork, Bangkok, Dubai… iliti bilo koja destinacija do koje su mogle da dobace kartice smiješane sa kešom. Čije kartice? Pa, običnog čovjeka, onoga iz srednje, pa i niže srednje klase.

No što se u doba hiperinflatornog anti-hodočašća (kad se na put ide iz razloga u se, na se i poda se) dešava sa turističkim svetinjama poput Venecije, Dubrovnika ili Kotora?

Prije odgovora na pitanje sjetimo se odgovora najstarijeg berberina u Boki, ko je koga prvi pokvario, turisti domoroce ili domaći furešte?

Neki turisti su deboto bili pioniri jer su „prvi otkrili“ lokacije koje su starosjediocima bile znane od pamtivijeka. Pioniri turizma – a zapravo moderni konkvistadori – od Vaska da Game i od Kristifora Kolumba – razlikovali su se samo u stepenu ambicije.

Dok su evropski osvajači za rimokatoličke kraljeve radili na veliko, pioniri turizma radili su za svoj gušt, a onda ga uzdigli na viši nivo, potražujući niže cijene zbog „usluga lokalnom stanovništvu“. Kolektivni je zapadni Evropljanin ubijeđen da su svi njegovi kolonizirajući preci, koji su pobili stotine miliona domorodaca na apsolutno svakom kontinentu, ovima zapravo donijeli civilizacijski napredak.

Budući da turist ne umije da ćuti (u tome je prokletstvo svake popularne destinacije), starosjedioci pod silinom na obalu ili u grad prišavših svetovnih hodočasnika, počinju da služe gostima do te mjere više da zanemaruju sve čime su se do tada bavila njegova familija. Samo pametniji opstaju u poslu u kome su bili njegovi preci. I prilagođavaju ga, tože, turistima.

Venecija je sinonim za turističko hodočašće. Prosječan posjetilac, da citiram Dučića od prije 100 godina, tamo ne vidi u što gleda, niti čuje što mu se kazuje. Nemoguće je vidjeti tokom boravka entitete poput Venecije. Zašto? Zbog suvišaka ljepota. Zbog suvišaka narativa. Nemoguće je vidjeti Pariz, nemoguće je tokom boravka obići Luvr, nemoguće je stati pa gledati samo Leonarda u Mona Lizi. Hiperinflatorni turist za to nema para. Jer je hiperinflatorni turist uvijek kratak sa vremenom. Evropa za deset dana? Kako da ne, samo kao slogan agencije koja muči ljude zatočene paket aranžmanima.

Vidjeti crkvu Santa Marija dela Salute u Veneciji ne znači i spoznati je. Ako je turist Srbin, u nekom džepu njegove glave mora da stoji pohranjen vodič što ga je o crkvi napisao stihom Laza Kostić.

Od početka vijeka, masovni turistički pojedinac, kome su okolnosti dozvolile da za nekoliko desetina evra leti do Španije, doživljava se na destinaciji, koja je u dominantnom procentu obalna, kao naivna žrtva koju je moguće na svakoj dionici turističke golgote svući i finansijski odrati do kože.

U Veneciji poplavljenoj do butina ko još zimi na trgu pije makijato a da za njega uslužni konobari u dubokim čizmama i sa osmijesima u takođe poplavljenim kafeterijama ne misle da je, sa sve ostalim fureštima, kretino imbećile? Da nije tolikog broja turista, niko ne bi morao da nedostojno gaca u vodi iz kanala pretvarajući se da grad ne tone, da vode nije ušla u istorijski apsolutno sve.

Inflatorni su strani investitori u Veneciji pokupovali spratove u kućama kad i cijele palate, kad i cijele kvartove, pretvorivši ih u hotele i apartmane, pa u gradu koji je popljačkao pola Mediterana više živi varvara zagledanih u snimajući displej nego Mlečana. Potražnja onih koji u ionako pokvarenoj Veneciji potražuju mahom kafu, piće, sladoled, picu, paštu, rižoto i ribu – zatvorila je i škole i pekare i markete, jer su furešti protjerali domaće. Malo ko stvarno živi u Veneciji. Kvadrati su svi za izdavanje.

Ko je preostao da još kupi ribu na ribljoj pjaci? Da neće turist biti taj što će da je sprema na gradelama?

Dubrovnik je većinski u vlasništvu stranaca. Ljeti je to grad u koji se zbog gužve ne mili ući Dubrovčaninu, iako ovaj zbog mora posla i na silu mora. Rijeke ljudi sa svih kontinenata, pristiglih sa čak nekoliko istovremeno usidrenih kruzera, kad i onih sa kopna, kad i onih iz dva susjedstva, bosansko-hercegovačkog i crnogorskog, liče i na Stradunu, najširoj ulici, i u uskim kaletama, kao slane sardele u bižici. Toliko su stisnuti svi furešti. Jedva se miču. Jedva fotografavaju. Koliko samo ne mogu da kroče jedni od drugih. Naivan bi pomislio da oni kupuju, da grad od njih ima koristi. Ne, nema. Hiperinflatorni turisti su skakavci koji telefonima upijaju ljepotu, prave đubre i obavljaju ritualne posjete predviđene programom: vidjeti ovo, i vidjeti ono, pola sata pauze, pa da se vidi ovo, i ono, i još ovo, i ono, a onda odlazak autobusom ili brodom kruzerom do sledećeg čuda za oko.

Kotorski je Stari grad, iako mali, zidinama uramio stotinu suvenirnica. U nekoliko restorana čovjek navikao na humane cijene ne smije da uđe. Duž glavne pješačke turističke rute, od Trga od oružja, preko Trga od brašna, preko Trga od Katedrale, Trga Bokeljske mornarice, Trga Sv. Nikole, pa ni duž svih ulica koje se prkoseći rimskom urbanističkom pravilu ne sijeku pod pravim uglom nego u formi lavirinta, pisane riječi žedan – niko neće naići ni na jednu klasičnu knjižaru. Kotorski Stari grad nema klasičnu knjižaru. Može li biti Grada bez klasične knjižare? Može li, an?

Tivat, tokom istorije svojevrsni ljetnjikovac kotorskih velmoža, danas niti ima zelenu, niti ima riblju pijacu. Na ovom mjestu zaista valja uzdahnuti. Grad bez zelene pijace? Grad bez peškarije – ribljeg dijela pijace? Sve su to pobili turisti, kupujući drugdje, po marketima, supermarketima, i megamarketima, trčeći za jeftinoćom, ne bi li dobili dan mora više.

Herceg Novi ima i zelenu i riblju pijacu, kad i Kotor, ali nema nikog živog zimi u Starom gradu.

Na pitanje da li joj posao sa prodajom antologijskog izbora sireva cvjeta ili pak opada, Mira, koja i sama posti, kaže da prodaja ne samo na sirnom dijelu Pjace, ne samo na ribljem dijelu Pjace, nego i na zelenom dijelu Pjace opada.

Ljudi su inficirani supermarketima, karticama i popustima, te odlaze da kao konzumerski zombiji hodočaste do prodavnica u kojima se ne može kupiti sir što ga ima Mira, ni riba što je imaju Dragana ili Duška, čiji su muževi, kako bi se to lijepo reklo, karijerni ribari.

Turisti kvare domaće i tako što ljeti kad niti jedan prodajni lanac ne nudi popuste u obalnim objektima, traže popuste. Ko popusti, njega je uspio da pokvari turist. Nije svaki proizvođač roba ili usluga bitanga ali je okružen bitangama koji turistima nude djelimičan umjesto pogleda na more, u sledećoj etapi pogled na brdo umjesto panoramskog pogleda na more, koji po cijeni gojenog a ne lovljenog brancina naplaćuje prigane sardune, koji po cijeni domaćeg vina nudi prokaženu mješavinu iliti mišturu.

Sve se turističke destinacije ma koliko se i u kojoj god klasi imalo, ne mogu da obiđu. Jer je život jedan. Nemoguće je dvaput biti na mestu gde ti je jednom bilo lepo, kaže Kapor. Nije isti Lisabon u 18. godini i Lisabon u 81. godini Nije ista Petra, Dablin, Prag, nije ista Sumatra, Šri Lanka, Kejp Taun, nije isti Valparaiso u Čileu, sad i onda. Ne liče Šangaj, Singapur ni Manila više na Šangaj Singapur i Manilu koje pamte Šangaj, Singapur i Manila.

U prvom dijelu života, kada se obično nema para, sve je sun, fun & sex, a u drugom dijelu – kada je stekao ko se na sticanje nameračio – akcenat se pomjera na ono što je šuštanca svake turističke meke, imala ili nemala vjersko prezime.

U svakom gradu, vjerujem, vrijedi pametnim okom odabrati samo onu kafeteriju ili onaj restoran gdje su udobne stolice: Onda sjesti, naručiti, pa stati i gledati ljude, njihov ritam, i slušati govor. U novom smo gradu, to podiže adrenalin, pijemo šnaps i gledamo u neki od alpskih vrhova. Slušamo kakofoniju irskog paba u koji smo ušli zbog tamošnjega čuvenog krafta. U berlinsku pivnicu zbog vursta sa krautom. U slovenački Kranj zbog klobase. Na Rab ako smo i pod stare dane nudisti. U Perast da zaguštamo čuvenu Perašku tortu s pogledom na moreuz, u jedinom fjordu na Mediteranu. To što kroz tjesnac Verige ne prestaju da pristižu čak i vansezonski golemi brodovi kruzeri, ne znači da 10.000 ljudi, što putnika, što članova posade, ka Kotoru hitaju da bi se u katedrali Sv. Tripuna poklonili moštima Svetog Trifuna.

Magnetičniji je jeftin magnet katedrale Sv. Tripuna iz Kine od poriva da se hrišćanski bilo ko iz fureštoga mnoštva pokloni moštima Sv. Trifuna u katedrali Sv. Tripuna. Krivo sjedi, pravo besjedi, mošti baš i nisu na oku, nego su skrajnute, biće iz razloga istog kao što ni Svetom Nikoli u Bariju ne može prići baš svaki putnik ili turist namjernik. Iako će 99,9% ljudi da utvrdi kako je divno i gustozno biti turista i putovati a da se na kraju leta ili vožnje ne nalazi svetac, počujte mene, Primorca od MDCXCIV. U 66.6% razloga za dislociravanje krije se vrag.

Izvor: Pečat