Prostor pobune

Demokratija vrši zahvat depolitizacije na onim prostorima gdje ova djeluje kao unutrašnjost i okvir, razglobljavajući kondenzovani sitem, maksimalno insistirajući na pravima pojedinca, i/ili – na pravu kao temelju univerzalnog pojedinca.

Tamo gdje se još cjelokupni društveni projekat isključivo obraća politici za ocjenu i priliku na stvarnost, demokratija nije moguća, osim kao obećanje na kojem ista parazitska politika počiva udešena tako da se zadovoljava intervencijama prema lokalnim potreba i vizijama. – Palanka je stanje one političke zajednice u kojoj je politika nedodirljiva, jer tu nema ništa od politike kao takve!

Danas u Evropi demokratiju čitamo i dešifrujemo kao pravo na pobunu, pukotinu koju nije zamalterisala totalitarna politika u nezaustavljivoj plimi, koja od kulture do ekonomije sve pretumbava, miksuje i vještački kolažira… Zaista, izuzev traga u međuprostoru eruptivnih, manjiskih djelovanja, sve drugo je politika pobuna uhvaćena u vlastitom paradoksu.

Budući da smo kao društvo prezasićeni politikom, vrijeme je da se poradi na projektu kreiranja mikropolitika, koje će se kao virusi (fleševi u fleškama) slati ka operateru sistema koji na površini održava leš prevaziđenog političkog kursa. Bio desni ili lijevi, svejedno, u oba slučaja taj kurs je izraz kriptopolitike.

U Crnoj Gori politika još nije stigla, samim ti što ne postoji svijest o smjenjivosti jedne politike koja nipočemu (sve da je oličenje neprekidnog rasta demokratije u svim njenim formama), ne može biti konstanta. Događajući se na horizontu „post“-jednopartijskog sistema, ostajemo zatečeni pitanjem: putem čega se ovo društvo predstavlja sebi, ako već ne raspolaže sa mogućnošću (ne)opravdanog izbora?

Da, radikalizam teži apsolutnoj realnosti, izvan simboličkog, fantazmatskog i upliva kontigencije, radikalizam je opcija pozitivnog samoprevladavanja u prostoru samo-smjenjivosti; izbor je, uvijek već, doticanje vrhunca u kome se jedna politika povlači okončavajući misiju koja još neće težiti da se dokraja istorizuje i uspentra na pijedestal vječno jedinih. Otud se demokratija i javlja kao klica koja njeguje i razvija kontrapolitike u sistemu vlasti kojoj je strana ideja smjenjivosti.

Obezbijedimo kao društvo prostor pobune u kome će isključivo djelovati neprisvojiva demokratija koja će sa sobom izroditi onu politiku što neće nastojati da se predstavi i postavi kao Označitelj istorijskog momenta od kojeg je svaki (kao) od presudnog značaja…

(Čađo – CHE! Sloboda!)