Proslava Velike Gospojine u Pošćenju: Uz pomoć Bogorodice obnavljaju zavičaj

Veliki praznik Uspenija presvete Bogorodice i slava sabornog Hrama posvećenog ovom prazniku u Pošćenju i ove godine je svečarski dočekan u ovom glasovitom drobnjačkom mjestu pored Šavnika. Tri plemena Drobnjak, Morača i Piva i danas su se okupili da budu ono što su bili uvijek – jedno i zajedno, što je ovaj kraj održalo i sačuvalo kroz teška i duga vremena ratova i okupacija.

Domaćin ovogodišnje slave bio je Predrag Grbović, a domaćinstva za narednu proslavu se prihvatio Radoš Ćorović.

„Sabrali smo se oko svetog hrama u slavu Presvete Majke Božije koja je rodila Hrista spasitelja. Ona je prva među svetima kojoj se obraćamo i molimo za Njeno visoko zastupništvo kod sina, zarad spasa naših duša i oproštaja grehova“, kazao je otac Draženko Ristić, šavnički paroh i ukazao prisutnima na „bijelu kugu“ koja, kako je rekao „zatvara naša sela, a ugrožava i gradove“.

Momir Abazović, jedan od najstarijih mještana, odao je priznanje ocu Draženku „za uzvišenu misiju koju obavlja u ovom dijelu Crne Gore“:

„ Naš prota je najomiljeniji stanovnik cijelog Drobnjaka, kazao je Abazović.

Profesor u penziji Milisav Čvorović sa tugom u glasu je podsjetio na vrijeme kad je on službovao u pošćenskoj školi:

„Nekad je ovdje vrilo, žamor djece čuo se na daleko. Daj Bože i Presveta Bogorodice da se škola vrati u život, a da se našim padinama ponovo ori dječji smijeh“, kazao je Čvorović.

U duhu prethodnih govornika bio je i domaćin naredne slave Radoš Ćorović, koji je poželio da se iduće godine na Gospođindan okupi i bude što više djece.

Kao glavni besjednik ove godine, trebalo je da govori nedavno preminuli istoričar Vukić Ilinčić. „Ne biva kako bi mi željeli i Svevišnji je odredio da našeg brata Vukića primi 27. maja ove godine i preseli ga u bolji i pravedniji svijet“, kazao je besjedničar Veliša Kadić, dopisnik Večernjih novosti iz Podgorice, posvećujući besjedu dr Ilinčiću, „usnulom bratu koji je volio ove drobnjačke gore, koje su ga uvijek rado sretale i grlile kad bi god stao na ovo parče zemlje Kosovčića“.

-Hvala našim vrlim domaćinima koji mi dopustiše da izustim koje slovo o našem usnulom bratu profesoru dr Vukiću Ilinčiću, koje se tačno prije tri mjeseca preselio u carstvo nebesko. Volio je on ove drobnjačke gore koje su ga uvijek rado sretale i grlile, kada bi stao nogama na ovo parče zemlje nas Kosovčića. Sigurno, da bi o Vukiću mnogo studioznije i ljepše mogao kazati neko iz njegove branše – istorijske nauke, učiteljice života, ali dopustite mi da iz drugog, novinarskog, pomalo analitičkog ugla i ja nešto prozborim. Nije lako o Vukiću besjediti, iako je druženje sa njim, ili biti tamo gdje on progovara, uvijek bila posebna privilegija. Ostavio je dubok trag u nauci. Iz njegovih djela ima se šta naučiti. Njegova obrada bombaške i vasojevićke afere u kojoj je ogolio montirani politički proces, sličan onom koji se danas vodi u Podgorici, te političke prilike u Crnoj Gori od 1905. do 1914. samo su dio njegovog bogatog stvaralaštva. Svoje ogromno znanje prenosio je na naučnu i stručnu javnost, domaću i stranu i kao profesor, ali i kao urednih istorijskih izdanja Matice srpske. Ne može se zaboraviti njegovo viđenje tajnog ugovora Crne Gore, Srbije i Turske u vezi sa aneksijom Bosne i Hercegovine, pa pitanje Raške oblasti 1908. godine, prelazak Vasojevića u Srbiju 1861., o karakteristikama nacionalno-oslobodilačke politike kralja Nikole prema srednjem Polimlju i Potarju u vrijeme balkanskih ratova i tako redom, sve do 27.maja, kada je tačku stavio prokletnik –život. Raskošni talenat, sjajnu simbiozu poštenja i pravičnosti i žice glasovitih Ilinčića, brusio je kroz svojih 57 godina ovozemaljskog trajanja. Učio je od najboljih poodavno, s najvišim ocjenama završio visoku školu, vrhunski izučio nimalo lak zanat i to prije svih rokova. Vukić je istinski živio svoje tekstove, naučne radove i objavljene knjige. Najmanje je šefovao tamo gdje se pitao, znajući da samo dobra priča nalazi čitaoca i podstiče mlađe kolege. Predat poslu, koji je nerijetko trajao do duboko u noć, nije pokazivao umor. Tamo negdje, u njegovim očima, on se nazirao, ali samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su da vide tu mješavinu sjete i brige za novi dan, za raspolućenu i razbraćenu Crnu Goru. Vjekovima među istoričarima postoji dilema da li se istorija ponavlja. Vukić Ilinčić je imao jasan zaključak, nažalost – da! I to samo nesrećnim narodima koji nijesu izvukli pouke iz te istorije, što je i osnovni cilj ove nauke, istakao je on.

Arhiepiskom cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kazao je o Ilinčiću da je jedini sigurni put koji čeka sve ljude, nekoga prije, a nekoga kasnije, onim kojim je 27.maja krenuo Vukić.

Podsjetio je vladika da postoje samo dva puta –onaj vječni, Božji put, i drugi –demonski. Ovim drugim idu oni koji su idoloslužitelji i vjeruju da je ljudski život samo ono malo što proživimo ovdje na zemlji. Naš brat Vukić zaputio se vječnom prtinom –Božjom stazom. Crna Gora je izgubila svog vrsnog tumača njenih istorijskih uspona i padova, čitaoci njegovih djela poučnog pisca, kolege i prijatelji maštovitog kozera i šarmera. Jedino je Božja bašta bogatija za novog ugodnika, koji se našao u društvu najboljih.

Selo Pošćenje se nalazi na sedam kilometara od Šavnika, središta istoimene opštine. Smatra se jednim od najstarijih naselja na Durmitoru, sa tragovima života od praistorije, o čemu svjedoče tumuli iz Bronzanog doba.

U središtu sela, na lokalitetu zvanom „Banovina” uzdiže se velelepni hram posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, nekada saborni hram čitavog plemena Drobnjaci.

Predstavlja molitveno i sakralno mjesto, a sa stećcima visoke umjetničke vrijednosti, i u skladu sa vremenom nastanka, i tragovima u predanjima još iz 14. vijeka.

Crkva u Pošćenju je obnovljena 1888. od mještana, potomaka bratstva Kosovčića, koje, sa dijelom Dužana, slave Svetog Savu 27. januara.

Jovan Cvijić je Pošćenje opisao kao jedno od najljepših sela na Balkanu. U blizini sela su dva prirodna jezera, kanjon Nevidio i druge veličanstvene prirodne ljepote od kojih zastaje dah. Mještani će uvijek namjerniku, uz brojne istorijske posebnosti, sa ponosom istaći da DPS ovdje nikada nije dobio izbore.

Svetozar Miličić, iz Župe nikšićke, koji se nalazi na privremenom radu u SAD-u, poslao je pozdrav i zdravicu slavarima.

Zdravi bili i veseli sa nama zajedno

i danas i zadovijek bili jedno

i nazdravlje nam Velika Gospojina svima.

A još nas ipak ima

i čuvamo svetinje naše

i ja vas odavde preko okeana molim,

dignite u vis čaše

i one nam najveća omraza bila

dok na zemlji bitišemo…

Potomci Kosovčića, braćo i sestre,

mi moramo da živimo i na dušmana kidišemo,

jer dušman ne miruje, sotonu sluša

i bi Hristovu krv i našu da kuša.

Da satre ono što su nam preci

tom istom krvlju stvorili,

Zar da pustimo đavolu

ono za šta su se vjekovima borili?

Nazdravlje vam skup

i iskreno se nadam da biću uskoro sa vama,

Tuđina nije svjetlost ni sreća,

ovdje ima samo novca, a život je tama.

Živjeli i srećno!