Pronalazačka ostvarenja Mihaila Petrovića Alasa

Piše: Vojislav Gledić

Mihailo Perović Alas  bio je u Parizu ne samo odličan student  matematike, fizike i mehanike, nego i veoma agilni čitalac i proučavalac raznih drugih oblasti. Nastojao je da se uputi u mnoga tada aktuelna naučna i tehnička istraživanja i dostignuća.  Na fakultetu je za profesore  imao najpznatije francuske i svjetske naučnike, od kojih posebno treba  izdvojiti  Anrija Poenkarea (1854-1912),  univerzalnog stvaraoca u matematici i prirodnim naukama, posebno u nebeskoj mehanici. Ovaj univerzlani i originalni naučnik je počeo da izgrađuje nove naučne oblasti, a postojeće je umnogome proširio i usavršio. To je na mladog i veoma znatiželjnog Petrovića veoma podsticajno djelovalo i usmjeravalo njegov duh i um na pronicanje u razmatranje sve raznovrsnijih i dubljih problema iz matematike i prirodnih  nauka.

Pored ostalog, Petrović je veliku pažnju poklanjao praćenju nastave iz mehanike i fizike, naročito eksperimentalne fizike na Naučnom fakultetu u Parizu.  Njegov profesor eksperimentalne fizike  je bio   Gabrijel Lipman (1845-1921),  ne samo poznati francuski fizičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku za 1908. godinu, nego   i istaknuti pronalazač u raznim tehničkim  oblastima.  U to vrijeme  je bilo veoma aktuelno pitanje dobijanje fotografije u boji, pa je upravo na tom polju prof. Lipman učinio veliki napredak. Petrovića je to veoma mnogo zainteresovalo pa se priključio Lipmanovom radu na tom polju. Prof. Lipman je brzo uvidio  izvanredne intelaktualne sposobnosti svoga studenta, ali i Petrovićevu sklonost ka inovatorskom i pronalazačkom radu.

Stoga ga je priključio uskom odabranom timu svojih saradnika koji su imali mogućnosti da se neposredno upoznaju sa novim dostignućima na polju dobijanja i izrade fotografije u boji, ali i na drugim područjima plodnog  pronalazačkog i eksperimentalnog rada. O tom domenu Petrovićeve djelatnosti u Parizu nema, međutim, dovoljno dokumentovanih podataka. Ipak, u nekim svojim pismima se dotiče i te sfere svog rada u francuskoj prestonici.   O tome, na primjer,   Petrović piše prijatelju Pavlu Paji Pavloviću 13. februara 1891. godine. Stoga navodimo  jedan karakteristični dio iz tog inače podugačkog pisma  kako bi  i taj Petrovićev rad  bio ukratko prikazan:

„Od novosti da ti navedem – fotografiju u bojama, pronađenu  prije nekoliko dana; pronašao je Lipman prof. fizike. Nije potrebna nikakva izmjena ni u aparatu ni u preparatima dosadašnjim, već samo izvjesna mala izmjena u rasporedu osjetljivog sloja u fotografskoj ploči. Ako bi te to interesovalo, mogao bih ti poslati tačan opis, jer sam sa profesorima školskim prisustvovao opitima  Lipmanovim  i poznate su mi sve pojedinosti. Metod je savršeno upotrebljiv za nepokretne predmete, ali još nije dovoljno usavršen za portrete..“

Samo mjesec i po dana od vremena kada je Mihailo uputio navedeno pismo svome drugu, on se ponovo  obraća Pavloviću,  ali ovog puta  iz Londona. Prije toga nikome nije ni nagovještavao da će da putuje u prestonicu Velike Britanije.  Do ovog putovanja je došlo na instistiranje profesora Lipmana koji je ocijenio da će mu pomoć i prisustvu njegovog studenta i saradnika Petrovića biti od posebne  koristi. Nisu, međutim, poznate nikakve bliže  pojedinosti o pozadini tog neobičnog Petrovićevog gostovanja u Londonu, ali ovdje možemo da iznesemo samo jedan odlomak iz pisma koje je uputio prijatelju Paji u kome mu, pored  ostalog,  govori i o razlogu svog iznenadnog dolaska u London, ali u dosta zavijenoj formi:

London, 1. Maj 1894.

Dragi Pajo,

Evo se obretoh iznenada u Londonu, i kad u Parizu nisam mogao savladati lenjost za pisanje, dođe mi volja da to oprobam ovdje.

Kako me đavo donese ovdje ne pitaj, dosta ti je to da sam dobio mule podvoz sa jednim profesorom fizike i da sam pohitao da ga što bolje upotrijebim..

Oprosti što ti ovako pišem, nemam vremena da ugađam. – Nemoj kazati  mojima da sam ti pisao iz Londona; to bi mi pokvarilo jedan posao.“

Petrović je bio veoma naklonjen vojsci i još od  školskih dana bio povremeno vezan za  neke njene aktivnosti. Od kada je kao gimnazijalac prošao praktični dio vojne obuke, a ujedno i savladao  kurs za rezervnog oficira, on se redovno odazivao svim vojnim pozivima i učestvovao u redovnim ili vanrednim vježbama, ali i ratnim sukobima u kojima je Srbija učestvovala. U vojsci je napredovao   do najvećeg vojnog čina omogućenog za rezervni sastav – do čina potpukovnika. Ovde je korisno da se  zadržimo na jednom nebično zanimljivom pitanju kojim se Petrović bavio i došao do originalnog rješenja kojeg je potom tehnički realizovao  u obliku vrijednog  pronalaska. Naime, Petrović je pripadao artiljerijskom  rezervnom oficirskom  kadru pa je bio u prilici da na terenu  vrši ocjenjivanje i mjerenje  udaljenosti određenih  nepokretnih i pokretnih objekata.

Kao matematičar i izvanredan poznavalac trigonometrije, došao je na ideju da konstruiše originalni optički daljinometar koji će biti od velike koristi i pomoći artiljercima.  Kada je obavio sva teorijska razmatranja, a potom načinio i njihovu odgovarajuću   praktičnu primjenu u okviru posebne tehničke aparature, obratio se nadležnim vojnim organima sa svojom inovatorskom  idejom.

Godine 1910. je Petrović dobio poziv od uprave Vojno-tehničkog zavoda u Kragujevcu da  dođe kako bi se razjasnile neke važne pojedinosti u vezi praktične realizacije njegovog specijalnog daljinometra. Taj uređaj je, inače, Petrović konstruisao zajedno sa poznatim geodetskim stručnjakom  Miloradom Terzićem, generalom i piscem  tada veoma popularnog  udžbenika Viša geodezija. „Molim da se saopšti profesoru G. Dr  Miki Petroviću da ovdje dođe, te da ovjeri crteže za izradu daljinara“  – piše u pozivnici koju je  upravnik Vojno-tehničkog zavoda u Kragujevcu uputio pronalazaču 29. decembra 1910. godine. Naprava koju je Petrović, u saradnji sa generalom Terzićem, konstruisao bila je znatno pogodnija, savršenija i jednostavnija za primjenu  od  daljinometara koji su tada upotrebljivani. Petrović je bio veoma ponosan tim svojim pronalaskom, pa ga je i pravno zaštito u  Francuskom patentnom zavodu u Parizu. Pokazalo se da je to bio zaista  veoma koristan  uređaj koji je najprije otkupila vojska u Srbiji, a potom i u Rusiji 1912. godine.

Drugi pronalazak koji je zanimljiv da se ovdje pomene  jeste Petrovićev mehanički sistem skladno  povezanih zupčanika. Riječ je, zapravo, o jednom specijalnom mjenjaču koji je omogućavao prenos  kretanja tako da brzina bude unaprijed određena i kontrolisana. U suštini, trebalo je povezati razne zupčanike u jedan dinamički sistem kojim su se mogli praktično direktno i jednostavno rješavati mnogi problemi u vezi sa regulsanjem brzine. U pozadini tog pronalazačkog (konstruktorskog) rada je trebalo izmisliti sistem usklađivanja  brzine obrtanja, ali tako da se one mogu mijenjati i određivati po unaprijed utvrđenom postupku. 

Ideju za ovaj svoj pronalazak Petrović je svakako dobio studiranjem mehanike i mehaničkih sistema kako na Velikoj školi kod profesora Ljubomira Klerića, tako i kod pariskog profesora  Keniga. Smatra se da je taj Petrovićev uređaj predstavljao preteču automatskih mjenjača koji danas imaju tako veliku i raznovrsnu primjenu, posebno u automobilskoj industriji. Petrović je i ovaj svoj izum zaštitio u Francuskom patentnom zavodu 1913. godine. O tom svom pronalasku, ali i o mehaničkim i tehničkim principima njegovog   rada, Petrović je referisao na Kongresu opšte mehanike održanom 1930. godine u Liježu.

U toku Prvog svjetskog rata, kada je najvećim dijelom boravio  u Švajcarskoj kao lični ađutant princa Đorđa Karađorđevića, Petrović  je takođe intenzivno radio i na realizaciji nekih ranije započetih projekata. Tada je  u Ženevi, pored ostalog,   radio neke poslove za vojsku, kao što je bio specijalan sistem kriptografije, ali se zainteresovao i za pitanja kalendara. Iskoristio je svoje izvanredne matematičke sposobnosti,   ali i  poznavanje hronologije i  tehnike pravljenja kalendara, pa je napravio jednu specijalnu  varijantu prikazivanja nedjeljnog,  mjesečnog i godišnjeg rasporeda dana. U tom smislu je sastavio jedan  vješto  usklađen i pregledan  kalendar kojeg je zaštitio 27.januara 1916..godine   u Francuskom patetnom zavodu. Zanimljivo je napomenuti da je ovaj Petrovićev kalendar otkupila poznata ciriška firma Calendarie  i objavila u više hiljada primjeraka odštampanih na podlozi od kartona kako bi bio kvaliteniji,  bolji i dugotrajniji. Time je, ujedno,  ovaj vrsni naučnik uspio  u Ženevi da  obezbijedi izvjesnu  finansijsku  valorizaciju  svog  inovatorskog rada.

Baveći se raznim pitanjima iz domena plovljenja i ribolova, Petrović se zainteresovao i za mogućnost brzog, jednostvanog i efikasnog određivanja dubine potopljenog tijela ili nalaženje predmeta na dnu vodenih površina. U tom smislu  je predložio sopstveni,  veoma efikasan i jednostavan postupak koji je bio od posebne koristi za  pomorske  svrhe. Ovaj svoj način  je patentom zaštitio takođe u Fancuskom zavodu, i to 1918. godine. I kod ovog tehničkog izuma je Petrović koristio svoje matematičke spososbnosti koje je umio da na adekvatan način praktično primijeni. Za ovaj njegov postupak su se zainteresovala   Engleska u kojoj se  smatralo da  novi Petrovićev postupak predstavlja vrijedan doprinos tom domenu pomorskog istraživanja.  Petrović  je, naime,  o ovom svom inovatorskom radu podnio iscrpan izvještaj u Londonu i obavio praktičnu demonstraciju što je naišlo na povoljan prijem u engleskom admiralitetu, koji se pohvalno izrazio o tom   njegovom tehničkom dostignuću.

Pored navedenih pronalazaka, koje je i pravno zaštitio, Petrović se bavio i drugim vidovima izumiteljskog rada. Uvijek je nalazio originalno rješenje za probleme koji su ga interesovali. Pri tome je povezivao matematiku sa odgovarajućim tehničkim mogućnostima primjene njenih principa i pravila. Kada je tridesetih godina XX vijeka plovio u okviru pojedinih istraživačkih ekspedicija, zainteresovao se za pitanje određivanje daljine, brzine i smjera  kretanja velikih santi  leda. Stalno je imao na umu veliku katastrofu broda ,,Tirtanik“  koji se, na svojoj prvoj plovidbi, sudario sa santom leda i potonuo. Tom prilikom je stradalo 1.500 putnika. Petrović je došao na originalnu ideju kako se mogu takve nesreće preduprediti, odnosno na kakav  efikasan i brz način se mogu odrediti svi relevantni parametri o santama leda. To je posebno značajno raditi  na plovidbama  u polarnim oblastima u kojima je ovaj strasni moreplovac i ribolovac plovio i vršio specifična ispitivanja.

Na kraju ovog prikaza da kažemo da se Petrović zainteresovao i za  pitanje mogućnosti određivanja mjesta (položaja) podvodnih mina, kao i pretrage minskih polja.  Mine su u Prvom svjetskom ratu bile veoma moćna i opasna ubojna sredstva   koja su Njemci koristili za  potapanje savezničkih   brodova na Atlantiku. Stoga je Petrović smatrao svojom dužnošću da se i na tom polju oproba. Uvidio je da se moraju koristiti određeni fizički fenomeni kako bi se na vrijeme, na bezbjednoj udaljenosti,  ustanovilo postojanje opasnih bojnih sredstava na moru i okeanu, pri čemu ih  treba blagovremeno lokalizovati  uz dovoljnu preciznost da  bi se izbjegle katastrofe. Petrović  je koristio skretanje magnetske igle u prisustvu minskih objekata u vodi.

Na ideju o primjeni skretanja magnetske igle i njenom korišćenju za otkrivanje neprijateljskih mina i minskih polja pronalazač  je došao  kada je bio u posjeti engleskom  Admiralitetu  1917. godine. Kada je svoju  ideju razradio i doveo do finalizacije, o tome je  blagovremeno  obavijestio upravo  navedeno visoko vojno tijelo koje je bilo najzainteresovanije za takvu vrstu preventivne djelatnosti. Kasnije je Petrović o tom svom inovatorskom radu takođe upoznao  i  Srpsku  akademiju  nauka, tačnije Akademiju prirodnih nauka 1920. godine. Inače, i ovaj svoj metod je pravno zaštitio kod Francuskog patentnog zavoda i time obezbijedio  pronalazačko  preimućstvo i te svoje  originalne izumiteljske konstrukcije.

Pročitajte JOŠ:

Ambasadorska ćeranja