Programski principi nove Vlade i isprekidana duga

Prof. dr Boris B. Brajović

Nikada nijesam podnosio one kvazimudre izreke poput: đavo je u detaljima. I to zato što je to pervertirajuća metafora koja ima za cilj ne da objasni strukturu i smisao stvarnosti već da interpretaciju dovede u obrnutu poziciju.

Tamo gdje je nekad stajalo Bog sada se supstituira đavolom. Gnostički postulati kojim se ono božansko eksternalizuje a demonsko uobičava i normalizuje. Đavo tako postaje đavolak poput nekog povučenog komšije koga tek ponekad primjetimo i na njega ne obraćamo previše pažnje. Ali on je tu živi sa nama u našem komšiluku i pravo govoreći nema nikakve potrebe da se krije u malim stvarima, u detaljima. On je sada zaposjeo cijelo nepočin polje.

Glavni je kako kaže Popa, ne Oana Kristina već Vasko u pjesmi Lovca. U knjizi Digitalna higijena dvoje ruskih autora koju sam nedavno pročitao ima jedan zanimljiv podatak takozvani zakon Stardžona koji kaže da je devedest procenata sadržaja u virtuelnom prostoru besmislica i laž jer su ljudi skloni da pokvare sve što im padne u ruke.

U političkom prostoru taj procenat je veći i principa se pridržavaju samo one male partije koje još drže da politika ima smisla ako ste iskreni i pošteni i to želite i društvu u kojem djelujete. Njih podržava onaj procenat građana koji opstaje u našem društvu a koje nikada nije imalo mogućnost da se računa kao politička snaga i koji čeka da ih neka buduća patriotska koalicija izrazi i prepozna. Programe većih i velikih „političkih“ partija sastavljaju medijski i propagadni oglašivači koji se brinu samo za utiske i manipulacije.

Juče DPS danas PES, NSD, Demokrate ne proizvode i stvaraju politiku i nikada nijesu imali društveni predlog zasnovan na socijalnoj energiji onih koje predstavljaju i patriotizam nijesu pronalazile u društvu odnosa, u zajedničkim dobrima, vrijednostima u zajedničkoj istorijskoj svijesti u onoj institucionalnoj mudrosti koja je nevelika ali je naša zajednička ma kolika bila. Najbolji primjer su programska načela nove Vlade u kojima ima jedan detalj u kojem se vidi da je đavo odnio šalu. Naime u jednom dobro sakrivenom mjestu ušuškanom među drugim principima stoji između ostaloga da se potpisnice sporazuma obavezuju da će Vlada biti utemeljena na: „daljem razvijanju prijateljske saradnje sa svim susjednim državama priznatim od strane Crne Gore“.

Uobičajeno i opšte mjesto svih programskih načela Vlada u okruženju je da će razvijati dobrosusjedske odnose međutim ovdje je dodat i onaj neophodni uslov bez koga ovaj Sporazum ne bi mogao postojati (a ustvari bi mogao). A on se odnosi na priznavanje i prijateljstvo sa Kosovom. Odsustvo komentara na ovaj dio Sporazuma od agilnih analitičara i portala iz Podgorice i okruženja koji su taj dio problematizovali kada bi neko nekada i prošao mimo Prištine na putu ka Grčkoj sada su ostali nijemi i posvetili su se drugim temama koje za cilj imaju da odvuku pažnju od ove teme i zavedu nas za Goleš planinom.

Otpriznanje Kosova i Metohije od opštinskih vlasti više nećemo nikada čuti a kamoli o tome razgovarati, a i za to se pobrinuo onaj dio Sporazuma koji kaže ukoliko se neko od potpisnica Sporazuma ne pridržava potpisanih principa Sporazum neće važiti, odnosno neće biti rekonstrukcije Vlade za godinu dana. Objašnjenja da moramo prihvatiti realnost međunarodnih odnosa jer smo mala i nejaka zemlja znači suspendovanje i oslobođenje od morala i prepuštanje naše sudbine proizvođačima utisaka, ljudima koji ne vjeruju ni u šta, ni u ideologije koje navodno zastupaju, ni u principe ni u poštenje kojim se zorno hvale.

Možda da se ugledamo na susjede za početak u vezi toga kako se brani narodno i državno dostojanstvo. Hrvatski parlament je u svojoj istoriji dva puta bio jednoglasan, i svi parlamentarci su glasali kao jedan. Prvi put u odbranu Franje Tuđmana i drugi put po pitanju Piranskog zaliva ili Savudrijske vali. Riječ je o nekoliko desetina hektara morske i kopnene granice koju je međunarodna arbitraža presudila u korist Slovenije. Hrvatska je odbila da prizna rezultate arbitraže odbivši da primjeni pravni sporazum rekavši da razgovori treba da se nastave dok im se ne vrati ono što im je oduzeto. Samo manastir Dečani ima nekoliko puta više zemlje nego ovo oko čega se spore Hrvatska i Slovenija. Đavo nije u detaljima već uveliko na sceni i nije ni njemu do smijeha. O Prevlaci neću reći ništa. Nije sve do političara ima nešto i do građana koji su navikli na klijentelistički savez. Banalizacija politike dovodi do rezistencije, do nemogućnosti da reagujete sa gađenjem a za to je potrebna je kultura ili kulturna klima koje sada nema.

Moramo da shvatimo da društveni oporavak nastaje i ne može se uvesti ili preko noći napraviti. Potrebno je nešto i preko dana da uradimo. Začarani krugovi zarobljavaju politički sistem, sprečavajući zemlju da se ikada vrati na svoje temelje. A to znači osloboditi škole i vratiti njene društvene funkcije uspostaviti apsolutni prioritet meritokratije, obračun sa parazitizmom u javnom sektoru, moralne principe u javnom diskursu.

Danas je Crna Gora zemlja u kojoj su ljudi „korumpirani“ da ostanu mentalno blokirani, bez vizija i ciljeva, beznadežno zaglibljeni u blato partijskog fanatizma i sopstvenih interesa. Ekonomski oporavak potrebuje hrabre institucionalne reforma u kojoj buduće „investirore“ neće dočekivati korumpirani kadrovi u državnim službama. Ova vrsta društvenog restrukturiranja je neophodna za ekonomski oporavak ali i za novi antropološki tip političara. Nekada su u politici bili ljudi sa iskustvom, sa istorijskim znanjem, sa socijalnim vještinama, sa političkim „instiktima“, oni koji su poznavali načela prava u javnom životu. Danas partije ne samo kod nas traže iskusne kockare međunarodne berzanske igre koji mogu biti i najbolji ali koji ne shvataju da ona istorijsko materijalistička direktiva novog doba da ekonomija pokreće istoriju nije tačna. Potrebno je nešto drugo. Pantomima „demokratije“ poslednjih decenija u Crnoj Gori služila je za beskrupuloznu pljačku države i društva od strane partijskog podzemlja ali koja je dovela i do moralnog i kulturnog osiromašenja.

Odustajanje od rasuđivanja, kritičkog mišljenja i pamćenja koje je dostiglo razmjere epidemijske bolesti u Crnoj Gori posledice su koje se ne liječe ni lako ni brzo. Etničke, socijalne, političke, moralne distance neće nestati Sporazumom sa đavolom u detaljima. Potrebno je nešto drugo. Potreban je Drugi ali ne tako što ćemo se prvo sebe tri puta odreći.