Profesorka Vesna Todorović na “Trgu od ćirilice”: Srpski jezik u zvaničnoj i nezvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori

Profesorka srpskog jezika Vesna Todorović govorila je sinoć na “Trgu od ćirilice” u porti hrama Svetog Spasa na Toploj na temu: „Srpski jezik u zvaničnoj i nezvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori“.

Njeno izlaganje prenosimo u cjelosti:

Srpski jezik u zvaničnoj i nezvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori

Veliki istorijski momenti: padovi ili usponi jednoga naroda dugo se pripremaju i sazrijevaju, ništa ne nastaje odjednom niti se odjednom može riješiti. Znamo da sve ozbiljno u životu jedne zajednice počiva u njenoj duhovnosti i kulturi, zato su i ti najteži nasrtaji na neki narod u stvari nasrtaji na kulturu i duhovnost, a prvenstveno na jezik, koji je sveznanje tj. dobro čuvani narodni arhiv, koji sve pamti, sve zapisuje, svemu daje smisao i koji je kao svjedok koji je preživio vjekove, najpouzdaniji tumač svijeta, istorije, događaja i ljudskih sudbina u kojima narod i pojedinci učestvuju. Jezik stvara smisao, a smisao određuje i uređuje način života. Kao kolektivna svijest naroda, jezik je i najvažniji gradivni materijal za generacije koje dolaze. Kao takav srpski jezik je zasmetao onima koji su, bezumno bježeći od samih sebe, na početku 21. vijeka krenuli da u srcu Evrope stvaraju novog čovjeka, novog Crnogorca, koji su riješili da razjedine, razdome i raskuće sve ono što je jedan stradalni hrišćanski narod s mukom kućio i baštinio kroz vjekove. Ali, kako naš narod kaže: mnogo ašova treba dok se istina sahrani, tako smo i ovih dana svjedoci da su pogriješili oni koji su na Crnu Goru gledali samo kao na zemlju sadašnjosti, to je i stara zemlja bogate prošlosti i iskustva, koja je iz dubine vjekova progovorila snagom vjere i vjernosti Bogu i svetinji, pozivajući nas sve na put pokajnja, praštanja i ljubavi. Višemjesečne litije i molebani pokazali su da je časni krst najtvrđi gromobran nad identitetom ovoga naroda.

Kao lingvistički, znači prirodni i standardizovani jezik, srpski jezik u našoj državi početkom 21. vijeka počinje ugrožavati njegova lokalna i vještački isforsirana varijanta pod imenom tzv. crnogorskog jezika, mada je o crnogorskom kao posebnom jeziku, već ranije govorio i pisao profesor Vojislav Nikčević, koji je tada na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću predavao Slovenačku književnost, i koga, ruku na srce, niko od tadašnjih profesora a ni mnoge generacije studenata nijesu uzimali mnogo za ozbiljno…

Ali, kada je politika nadvladala zdravu društvenu stvarnost,  u Crnoj Gori je na mala vrata preimenovanjem u školama nastavnog predmeta srpski jezik u maternji 2004. godine uveden u stvari tzv. crnogorski jezik, iako se ogromna većina građana izjasnila da govori srpskim, i uprkos tome što je taj jezički izraz samo verzija ili varijanta srpskog jezika ijekavskog izgovora, sa manjim lokalnim specifičnostima, i uz vještačko jotovanje bez granica.

U trenutku kad jezički i uopšte identitetski inženjering, koji se graniči sa opasnim ludilom, počinje da se ostvaruje  postkomunističko crnogorsko društvo, duboko ateizirano i moralno posrnulo, nameće nove vrijednosti a kao vrhovno božanstvo ističe državu, zahtijevajući da se tom idolu, prinese na žrtvu sve: i savjest, i vjera i pamet i nauka, i jezik i nacija, umjetnost i mediji, obrazovanje i vaspitanje, jednom riječju sve vidljivo i nevidljivo. Nameće se jedan novi svecrnogorski, način razmišljanja i usko- nacionalistički model u razumijevanju svijeta. Iz konvertitskog osjećanja nemoći i kompleksa sve što kao predznak ima pridjev srpski preimenuje se, poništava, izlaže poruzi i pokudi. Postepeno potiskivanje određenih riječi, koje označavaju srpski etnos, a pogotovo potiskivanje ćirilice kao vjekovnog pisma vrši se kako bi svaka nepoželjna i „politički nekorektna“ misao postala nezamisliva. Ograničavanjem broja raspoloživih riječi vlast perfidno ograničava i ljudsko mišljenje: ako ne postoji jezički izraz za nešto, ne može postojati ni misao o tome. U toj tranziciji iz srpske kulture u crnogorsku, koje se postavljaju kao dva nepomirljiva pola, relativizuje se svaka istina, pa i ona naučna i lingvistička zarad ideološke koristi. Kao kakva cigla od papira uzidava se tzv. crnogorski jezik u građevinu crnogorske državnosti.

2004. godine nas 27 profesora srednjih škola iz Nikšića i pokojni Vuko Velaš iz Herceg Novog dobijamo otkaze sa posla zbog protivljenja preimenovanju srpskog jezika, koje nije bilo zakonito jer se protivilo tadašnjem Ustavu u kome je stajalo da je službeni jezik u Crnoj Gori srpski. Počinjemo sa protestima u Nikšiću, za koje smo u početku imali i solidnu podršku. Smijem da tvrdim da su ti svakodnevni četvoromjesečni protesti, sve dok nas u januaru nije omeo snijeg, bili i neka vrsta preteče, prethodnice današnjim litijama za odbranu svetinje. Naša otpuštanja sa posla naređuje tadašnji premijer Milo Đukanović, uz obrazloženje da smo, o gle čuda, „pitanje svoje egzistencije stavili u funkciju političkih i partijskih interesa“ (Novosti, 7. oktobar 2004). Identitet je često i način da kažemo šta nijesmo i šta nikada i nikako ne možemo prihvatiti.

U maju 2006. na pokradenom referendumu Crna Gora objavljuje svoju nezavisnost, da bi 2007. izglasavanjem novoga Ustava crnogorski jezik bio proglašen službenim, dok su srpski, bosanski i hrvatski jezici „u službenoj upotrebi“. O kakvoj se jezičkoj vratolomiji i pravničkoj razlici ovdje radi, ni do danas nijesmo uspjeli da saznamo. Nažalost, i kao posljednja tačka o nestanku zvanične upotrebe srpskog jezika u Crnoj Gori poslužio je 2011. godine dogovor opozicionih prvaka sa tadašnjim premijerom Igorom Lukšićem o nastavnom predmetu crnogorski-srpski bosanski i hrvatski jezik, kao uslovom da Brisel utvrdi datum početka pregovora o prijemu Crne Gore u EU. Ovaj neshvatljivi pristanak opozicionih političara o izjednačavanju  tzv. crnogorskog i srpskog jezika, gdje je crnogorski kao prvi u prednosti,  je još čudniji, ako se ima u vidu da se i te 2011. godine na popisu  ponovo značjna većina izjasnila za srpski jezik. Neshvatljivo je opet njihovo nečinjenje u julu 2013. godine kada je na zahtjev Matice crnogorske Ustavni sud donio rešenje u kojemu se kaže da je upotreba srpskog jezika u školama neustavna i nezakonita. Nažalost, mada to stalno moramo da ponavljamo da bismo shvatili svoje greške, kao da su opozicioni političari oko pitanja jezika više razmišljali o pragmatičnoj strani politike nego o suštini našega bića koje se drobi i razara. Vlada Igora Lukšića (čitaj DPS) ih je narodski rečeno „prevela žedne preko vode“, a oni je ni do današnjeg dana nijesu pozvali na odgovornost i optužili za prevaru.

Danas, zvanično se u Crnoj Gori srpski jezik uči samo na Odsjeku za srpski jezik na fakultetu u Nikšiću, a nezvanično ga u njegovoj standardizovanoj književnoj ili iskvarenoj, provincijalnoj  crnogorskoj formi govore svi, jer ovdje drugog jezika osim srpskoga i nema. Nažalost, naši političari, a ni narod velikim dijelom, nijesu shvatili da stavljajući znak jednakosti između srpskog i tzv. crnogorskog jezika, koji je sadržajno i izražajno veoma skučen, sveden na demagogiju i propagandu, nije manje pogubno od izjednačavanja prave i lažne crkve, samo što jezik, za razliku od Crkve, od imovine ima samo nas koji ga volimo, njegujemo i čuvamo.  Pored toga, nauka, pa onda i lingvistika za razliku od politike, ne zna šta je kompromis. Ubuduće ne bi više smjeli, političari  bez pitanja struke i nauke, da rješavaju ovako važna, suštinska pitanja. Kako bi rekao Vuk Karadžić: „Kako koji zareže pero da piše, on već odmah počne misliti kako će jezik popravljati, a ne kako će ga učiti.“

Na kraju postvalja se pitanje šta nam valja raditi. Poznato je da čovjek, uprkos svemu i iznenada, često najvišu snagu pokaže tamo gdje je najbolnije slomljen. Sve je manje prostora za uzmicanje i popuštanje. Prvo što treba da učinimo, i na šta imamo potpuno pravo i obavezu, to je da srpski, kao većinski jezik u Crnoj Gori vratimo u škole i u nastavne programe. Pouzdani pokazatelj da je to neophodno je srpska književnost. Da bismo se oporavili moramo se podići i suprotstaviti onima koji su htjeli i imali čvrstu namjeru da rijeku našeg bića skrenu u tuđe korito, brišući naše zavjetno opredjeljenje, naše pretke, sveti jezik na kome je prvo što je zapisano bila molitva Bogu, naše slike i predanja, našu književnost i umnost do koje je srpski narod u svom pregnuću prema Bogu, istini i pravdi stigao.