Kada vas profesor sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pokuša ubjediti da „narkomanom“ ne treba zvati onoga ko je upravo to, i to u istom tekstu u kojem se na kraju poziva na slogan „stop drogi“, jasno vam je da se ne radi o intelektualnom doprinosu javnosti, već o pokušaju da se moral i zdrav razum proglase fašizmom.

„A i da se svi navedeni ne oglase, Danila će uvijek imati ko da brani, nas ‘narkomana’ je uvijek bilo više nego četnika. A tek će nas bit.“

(B. Batrićević, Analitika, jul 2025)

I tako — u ime „narkomana“ — profesor nastupa kao kolektivni advokat zavisnosti. Bez šale i bez i trunke akademske odgovornosti, on ustaje u odbranu Marunovića, osuđivanog i registrovanog narkomana, ne zato što su činjenice netačne, već zato što su — izgovorene.

Narkoman – fašistička uvreda ili medicinski termin?

Profesor Batrićević se zgražava nad tim što je u televizijskom programu ugledni univerzitetski profesor Dragan Koprivica nazvao Danila Marunovića — narkomanom. On tu riječ ne osporava kao netačnu. Naprotiv. Njegova primjedba je moralna: kako se usuđujete reći ono što je istina?

„Konstantno se objavljuju tekstovi u kojima se Marunović naziva narkomanom, što neodoljivo podsjeća na Miloševićevo i Šešeljevo blaćenje Čede Jovanovića.“

Sličnost koju „profesor“ pronalazi između Čede i Danila nije u intelektu, rezultatima, niti čak u politici, već — u narkoticima. Ako ovo pročita, i sam će Čeda zatražio da se njegovo ime ne koristi kao dimna zavjesa za javnu apologiju psihoaktivnih supstanci.

Zabrinjavajuće je što se “profesor fakulteta”, umjesto da podstakne mlade na odricanje od droge, pojavljuje kao njen najglasniji branilac u javnom prostoru. U ime „ljudskih prava“, napada one koji govore istinu i zahtijeva od institucija da stanu u zaštitu osobe koja se pod dejstvom narkotika obraća javnosti, iznosi stavove i donosi vrijednosne sudove.

A šta je tu sporno? Upravo ono što profesor ne spominje — a zna. Problem nije samo što je Danilo Marunović narkoman. Problem je što u takvom stanju dobija medijski prostor, status elite, te postaje mjerilo progresa, kulture i antifašizma.

„Taj, prije svega amater, direktno je u tv prenosu Marunovića nazivao narkomanom, što se do sad na našim televizijama nije moglo sresti.“

A što se tek nije moglo sresti, to je da se sa akademskih pozicija droga proglašava kulturnom identifikacijom.

„Maserka“, „četnici“ i ostale Batrićevićeve perle

Jednako uvredljivo i seksistički, „profesor“ naziva ministarku kulture Tamaru Vujović — maserkom. Ne očekujemo, ali da primjetimo, ni riječi iz ženskih NVO. Ni glasa od Daliborke, Milice, Te(a)e — čuvarki javnog morala. Vjerovatno im je progresivno kad je seksizam upakovan u drugim bojama.

„Apelujem na maserku kulture, Tamaru Vujović…“

Valjda je jasniji stav, kada neko javno zapita zašto se javna scena čisti od porodičnih ljudi, a puni zavisnicima — taj je fašista.

„Nas ‘narkomana’ je uvijek bilo više nego četnika. A tek će nas bit.“

Ova rečenica, gospodine Batrićeviću, nije samo užasavajuća — ona je alarm za društvo. Ona je poziv na identifikaciju sa destrukcijom. Ona je manifest jedne duboko poremećene ideologije u kojoj nije strašno što je neko narkoman — već što mu to neko kaže.

I zato, profesore, sa svom pažnjom i uvažavanjem koje zaslužuje onaj koji mladima treba da bude putokaz:

Sjedi. Jedan. Vidimo se u septembru

A ako već nijeste u stanju da prepoznate problem u tome što se narkomanija brani kao ljudsko pravo, onda je možda vrijeme da i vi i Danilo, ruku pod ruku, potražite pomoć — ne u ministarstvu kulture, već na Kakarickoj gori. Tamo ne mjere „četnike i narkomane“, već svakom po potrebi: na lečenje, ako je bolest, na sankciju, ako je zloupotreba.

Nije cilj ovog teksta da vrijeđa — nego da trgne. Jer država u kojoj profesori brane drogu, a drogirani se zovu kulturnim herojima, na opasnom je putu da izgubi i pamet i dušu.