IN4S

IN4S portal

Prof. dr Milo Lompar: Demokratija i diktatura imaju svoje žrtve

1 min read
Nisam opazio da je na protestima prisutna svest o odgovornosti onih koji su utirali put SNS-u. Umesto svesti o krivici i odgovornosti, pada ključna reč – moroni
Milo-Lompar

Milo Lompar

Prof. dr Milo Lompar je istaknuti srpski intelektualac, istoričar književnosti, filosof i predsednik Zadužbine Miloša Crnjanskog. Na Filološkom fakultetu u Beogradu predaje predmete Srpska književnost XVIII i XIX veka i Kulturna istorija Srba. Bio je generalni direktor Politike a.d. u periodu 2005-2006. godine i autor je brojnih knjiga o kulturi i istoriji srpskog naroda, među kojima je i kultno delo Duh samoporicanja. On je za portal „Novi standard“ dao opširan intervju, a prenosimo dio gdje prof. dr Lompar komentariše aktuelnu političku situaciju u Srbiji.

Kako tumačite fenomen sve većeg uticaja glumačkih krugova na politički život u Srbiji? Smatrate li da je to samo odjek jednog globalnog fenomena, budući da su i u SAD glumci na prvoj liniji fronta u političkoj borbi sa tamošnjim predsednikom, ili ipak kod nas postoji neka lokalna specifičnost, posebno jer su glumci imali veliku ulogu i u protestima protiv Miloševića i čak nakon njegovog pada dobijali ministarske funkcije?

— To je posledica epohalnog premeštanja javnog fokusa sa reči na sliku: glumci, kao protagonisti slike, simpatije koje izazivaju prenose na političko mišljenje koje zastupaju. To se odnosi i na glumce koji vode političke proteste i na one koji podržavaju vlast. Treba – kao i kada je reč o drugim profesijama – razlikovati njihovu javnu upotrebu od njihovog zanata. U javnoj upotrebi, oni mogu biti prihvaćeni ili osporavani. U njihovom zanatu ima mnogo umetnika čiji život nije ni slavan ni imućan i koji su pravi poklonici i strasnici jedne teške veštine. U političkom mišljenju ne bi trebalo da budu privilegovani. Čovek čije ime – odlukom vlasti – nosi jedan avion nacionalne kompanije, Miki Manojlović, izjavio je da ne bi bio ožalošćen ako Kosovo i Metohija budu i međunarodnopravno odvojeni od Srbije. On je, dakle, otpisao hiljade ljudi koji tamo žive i za koje takav ishod može značiti seobu sa sopstvenih poseda. On je sebi dao za pravo da se tako ponaša. To svakako pripada njegovoj slobodi. Ali, slobodi pripada i mnogo toga još na šta njegova mudrost i ne pomišlja.

Poznato je da ste oštar kritičar aktuelne vlasti. Međutim, većina nacionalnih intelektualaca koji dele vaš politički stav ipak nije pristala da potpiše profesorske peticije koje kruže poslednjih dana. Da li ste dobili poziv da potpišete neki od profesorskih proglasa i, ukoliko niste, kako biste postupili da se to dogodilo?Takođe, koje je vaše mišljenje o aktuelnim protestima? Mislite li da oni u krajnjoj konsekvenci stimulišu aktuelno rukovodstvo da vodi suverenističku politiku ili ga možda guraju ka politici ispunjavanja stranih naloga?

— U toku je proces u kojem se kristalizuju sukobljene formacije i svako nepriklanjanje već stvorenim pravcima kretanja donosi rizik pogrešnog razumevanja. Kada sam – još 2012. godine – javno kritikovao ovu vlast, njeni današnji osporavatelji – poput Vesne Pešić – videli su u njenim nosiocima – Čerčila i De Gola. Ne kritikujem ovu vlast zato što od nje nešto očekujem ili zato što očekujem nešto od njenih naslednika nego zato što se ne slažem sa njihovom politikom: kao što se javno nisam slagao ni sa politikom njihovih prethodnika.

Nisam dobio poziv da potpišem peticiju o kojoj je reč. Budući da sam jedini profesor Filološkog fakulteta koji se javno bunio zbog programirane i tajno organizovane posete generalnog sekretara NATO-a Filološkom fakultetu, koja je predstavljala propagandu u korist ove zločinačke organizacije, propagandu koju je vršio aktuelni režim a sproveo aktuelni dekanski kolegijum, spreman sam da budem i jedini profesor koji ne bi potpisao ovu peticiju.

Aktuelni protesti su demokratski i opravdani. Premda ne dotiču postojanje Sonje Liht i Aleksandra Soroša na barikadama vlasti: zar je moguće da je Sonja Liht protiv demokratije? Nedavno je Vesna Pešić one koji se protive odvajanju Kosova i Metohije nazvala gorim od predsednika Srbije i – moronima. Kako protestovati zajedno sa onima koji vas smatraju moronom, osim ako ne želite da potvrdite njihovo mišljenje da ste stvarno moron?

Vlast se s pravom osporava sa civilizacijskog stanovišta, jer je ona unazadila mnoge vidove društva: medijski, kulturni, bezbednosni, zakonski. Ali, koaliciona vlast Vojislava Koštunice je zadovoljavala sve civilizacijske standarde, pa je u propagandi DS-a besomučno satanizovana 2008. godine, jer je njena politička agenda – protivljenje odvajanju Kosova i Metohije – bila neprihvatljiva za zapadne (američke) činioce. Zar sadašnji predsednički autoritarizam nije na apsolutni stepen podignuti predsednički autoritarizam Borisa Tadića koji je – sa balkona DS-a – pretio da se vlada ne sme formirati mimo njegove stranke, iako ona nema parlamentarnu većinu, i dražio raspomamljenu masu obećanjem da Koštunica neće biti premijer? Zar sadašnja skupštinska diktatura nije samo na apsolutni stepen podignuto ponašanje Gordane Čomić kao predsedavajućeg Skupštine Srbije između 2008. i 2012. godine? Itd.

Ima istine u marksističkom podsećanju da kvantitet daje novi kvalitet, pa je sadašnje stanje svakako gore od prethodnog, jer je proces veleizdaje poodmakao, pa se autoritarizam i ne-demokratsko ponašanje moraju pojačavati da bi on bio dovršen. Tu imamo paradoks: najveći protivnici „petooktobarske republike” istovremeno su najfanatičniji privrženici politike srpskog predsednika koji ostvaruje neke od najradikalnijih ideja petooktobarskog sveta: zar predsednik vlade – njegovom voljom a ne političkom nuždom – nije osoba manjinske i ne-tradicionalne seksualne orijentacije i dugogodišnji službenik nevladinog sektora? Koliko je takvih predsednika vlade u Evropi?

No, nisam opazio da je na protestima prisutna svest o odgovornosti onih koji su utirali put SNS-u. Umesto svesti o krivici i odgovornosti, pada ključna reč – moroni. Niko se nije javno suprotstavio našoj legendarnoj misionarki i stao na stranu ljudi koje ona diskriminiše. To znači da su civilizacijski standardi samo racionalizovanje dubljih i političkih razloga. Otud sledi da je cilj promena vlasti a ne promena politike, jer je u obe konfiguracije – i vladajuće i opozicione – vidljivo prisustvo zapadnog (američkog) činioca: čeličnu pesnicu vlasti, koju oličavaju javne uvrede, treba da sakrije plišana rukavica, koja će tajno onemogućavati nepoželjne učesnike i teme. Demokratija – kao i diktatura, komunizam, Moloh ili bogovi podzemlja – traži i pronalazi potrebne žrtve.

Podjelite tekst putem:

3 thoughts on “Prof. dr Milo Lompar: Demokratija i diktatura imaju svoje žrtve

  1. Rijedak je primjer u cijelom Srpstvu tako blagorodnog spoja u jednoj ličnosti visokomoralnog patriote i vrhunskog intelektualca, kao što je to kod profesora Lompara. Ali, današnje dekadentno, obezboženo srpsko pokoljenje sumanuto odbacuje one koji bi našli stazu spasa i nastavlja da sa klanja zločinačkom Zapadu, istovremeno opijeno opakom i otrovnom brozomorom i lažima, obmanama i prevarama Brozovih naslednika, prizivajući podaništvo kao sudbinu, nezadrživo hrli stranputicom propasti i potpunog nestanka .

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *