Prof. dr Boris Brajović: Njegovim stopama. Kako bi Platon danas postupao

Povodom Svjetskog dana filosofije na Filozofskom fakultetu organizovana su predavanja prof. dr Borisa Brajovića i doc. dr Dušana Krcunovića.

Profesor Boris Brajović je održao predavanje na temu „Njegovim stopama. Kako bi danas Platon postupio“, dok je Dušan Krcunović govorio na temu „Platonova filozofija i problemi savremenog svijeta“.

Predavanja su održana u četvrtak, 18. novembra, u svečanoj sali Filozofskog fakulteta u Nikšiću

Njegovim stopama. Kako bi danas Platon postupio

Predavanje prof. Brajovića prenosimo u cjelini:

Ovo naslovno pitanje je parafraza jedne religijske dileme u kojoj je ličnost Isusa zamjenjena figurom Platona a dolazi iz popularne teološke publicistike u kome se problemetizuje mogućnost uspostavljanja djelotvorne političke zajednice. Pitanje kako bi danas Platon postupao i kuda bi nas odveo kada bismo obukli njegove cipele ovdje će biti prošireno na jednu čini mi se podsticajnu provokaciju za mišljenje: Da li je moguća aktualizacija filosofskih ideja u jednoj sveobuhvatnoj, totalizujućoj stvarnosti filopolitije ili filosofske države. Možemo li živjeti ono što mislimo ili još značajnije, da li je moguće misliti ono što će oživjeti? I da li bi takav diktat ostvarenja jedne filosofske ideje da mišljenje proizvodi življenje bio destruktivan za samo mišljenje. Misao koja ne bi bila usputna životu nego bi ga konstituisala u njegovoj konkretnoj političkoj stukturi.

I da li je moguće da jedna devterokanonska naratizacije poput filosofkog govora postane normativno kanonska. Ne mislim ovdje o onim konsekvecijalističkim varijablama koje bi donosile unapređenje ili usavršenje postojećih političkih struktura već na onaj rizik jednačine mišljenje-življenje koji bi bio ostvaren u cjelini, u univerzalnoj intepretaciji koja bi dolazila iz filosofskog kruga. Da li filosofski život može biti bolji od političkog ili religioznog? I da li je svako od nas koji smo inficirani filosofskom pedesetnicom nekada pomislio da će naše mišljenje biti relevatno i konstituišuće za stvarnost a ne marginalno i periferno. I u kontekstu ovoga govora na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, da kažem jednu intrigantnu činjenicu, da je Crna Gora danas jedina evropska država koja nema ni u jednom svom gradu imenovanu ulicu po bilo kojom filosofu. To nije samo simbolički važno već i suštinski određujuće za kulturološku vrijednost koju neko društvo integriše kao svoje orijentacije. Kakva je snaga evropskih integracija ako one ne proističu iz autentičnog i dobrovoljnog prihvatanja tih istih vrijednosti.

Belvederski protesti ispred Cetinjskog manastira i odsustvo antičkih filosofskih ličnosti u našoj urbanoj onomastici na najbolji način oslikavaju antropološko mjesto-Crnu Goru koja se prazni od istorijskog, identitetskog i relacijskog smisla. Evropa bez hrišćanstva i antičke filosofije je bezglava neman. Ali šta bi nam Platon odgovorio na ovo i ono inicijalno pitanje? Na to nije moguće jednostavno odgovoriti jer ne znamo šta je Platon ili bilo koji mislilac zbilja mislio. Ukoliko pratimo Platonovu argumentaciju u spisu Država tamo ćemo će otkrivamo nacrt preobraćenja u filozofski način života, na način da se osniva nova vrsta zajednice koja se razlikuje od političke zajednice i njenog načina života – filozofska zajednica. A opet to je u Platonovim Zakonima modifikovano u koncept filozofije koja može (samo) da transformiše i poboljšava postojeće političke zajednice. Ako je vjerovati Mihailu Epštajnu mi vrlo teško možemo znati šta misli ovaj ili onaj mislilac, jer on na isti način ne misli ništa. Fuko će promovisati pojam diskursa kao teksta bez autora. Istina od Platona, upravo od njega, počinje filosofija likova, onih misaonih figura koji kroz drugog aktuelizujemo sopstvene uvide ali kao tuđe, ostajući prema njima uvijek u distanci i mogućnosti odricanja od njih u svakom trenutku.

Delez i Gatari su zato filosofiju sveli na konceptualnu personu. Gdje ono kao da Platon misli kroz lik Sokrata gdje lik postaje „istinski subjekat“ iako to nije i na taj način anulira potencijalnost filosofskog mišljenja jer misli uvjek neko što a ne neko ko. Figura dvojnika je prostor stalnog podudaranja i razmimoilaženja između onoga ko kao misli i onoga šta se misli ostajući u regiji nesvodivosti i neuhvatljivosti. Samim tim bi i svaka priča o filosofskoj državi ne samo da bi ostala neispričana već i nemoguća. Ali otkud onda priča o filosofiji kao načinu života. Džejms Arijeti će u svojoj knjizi Interpreting Plato: The Dialogues as Drama dati jednu moguću interpretaciju i odgovora na to pitanje. Arijeti će kroz analizu osamnaest od dvadesetosam Platonovih dijaloga ustvrditi da ih treba čitati kao dramska odnosno pozorišna djela, sa svim nejasnoćama i neizvjesnostima koje sadrže književna djela a ne filosofske diskurse.

Trebalo bi da čitamo Platona, kaže on kao Sofokla ili Šekspira i da vidimo argumente kao podređene drami. Teza knjige je, da Platon nije imao namjeru da čitamo njegove dijaloge, kao teze o filozofiji već da ih je pisao kao prozne komedije i da je očekivao da će njegova publika na njih reagovati kao takve. Arijeti potkopava uobičajenu sliku Sokrata kao intelektualnog heroja i idealnog filozofa, opisujući njegovo ponašanje kao grubo, divljačko, bezobrazno, lukavo, i uvredljivo. On piše, na primjer, da Sokratovi argumenti u Gorgiji nijesu sasvim razumni ili praktični za ovaj svijet i kritikuje Sokrata što je potpuno ravnodušan prema stvarnosti. „Vrijeme je da oživimo Platona – ne diskreditovanog Platona idealizma, već drugog, Platona dramskog platonizma“, zaključuje Arijeti. Motivisan ovim uvjerenjem i prateći ovu argumentaciju, Martin Puhner u Drami ideja predstavlja istoriju moderne filozofije kao istoriju filozofije sa stanovišta drame i pozorišta. Iz pozicije posthumanizma opterećenog danas moralnog i svakog drugog relativizma tek je sada nemoguće zamisliti ideju o univerzalnoj izvodljivosti filosofskog načina kao potencijalno najboljeg života. Peter Sloterdajk će zato opet kroz figuru Ničeovog Der tolle Mensch – dobrog ili ludog čovjeka ali u svakom slučaju cinika, pokazati nemogućnost pozicije u kojoj se danas nalazimo a posebno status mišljenja. Grundstimmung epohe posthumanizma i ključne civilizacijske paradigme Sloterdajk nalazi u slici nagnute ravni koju metaboliše iz Ničeovog 125 paragrafa iz njegove knjige Vesela nauka koji glasi: “Šta smo uradili kad smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Kuda se sada kreće? Kuda se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunaca? Zar ne padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema napred, u svim smerovima…?“.

Sloterdajk od svih padova izvlači onaj „pad naprijed“ koji karakteriše savremeni sociokulturni evropski bitak oličen u ideji progresa i slobode odnosno nagnute ravni po kojoj jurimo oslobođeni od svih mjera i načela. Nagnuta ravan je politika, način života koji nijesmo izabrali ali sad u toj nagnutosti samo klizimo ka provaliji u kojoj ćemo se stropoštati. Savremeni čovjek je u slobodnom padu i ne misli o filosofiji kao načinu života već o istinitosti zakona gravitacije. Niče nije jedini filozof koji je doveo u pitanje tvrdnju da je filozofski način života nešto što u principu može postići bilo ko, u bilo koje vrijeme i na svakom mjestu, i da je to najbolji način života. Mnogo prije njega Makijaveli će u svojoj političkoj filosofiji promovisati sopstvene vrijednosti političkog načina života koje su nezavisne i od spoljnih činilaca ali i od filosofije. Dekart, Hobs, Lok i Ruso samo će nastaviti na ovom tragu napuštajući ideju o filosofskom životu kao najboljem načinu života.
Sve ove prakse proistekle iz modernih i posmodernih aporija postavljenih konceptu filosofskog života dovršene su u ključnim Ničeovim uvidima. Filosofski način je moguć u posmodernim kritikama od Ničea samo kao umjetnički način života. Polazna teza ove Ničeove kritike filozofije kao načina života je u svojoj prvoj premisi jednaka onoj Sokratovoj o odvajanju filozofije od načina na koji se živi samo je u pitanju od čega bi se takav život sastojao. Niče smatra da Sokratov izbor filosofskog načina života nije bio slobodan već nametnut onim „patološkim stanjem“ u kome je mislio i živio sam Sokrat. U tome je po njemu Sokratova „duboka iluzija“ da „nepokolebljiva vjera da misao, koristeći nit uzročnosti, može prodrijeti u najdublje ponore bića, a ta misao je sposobna ne samo da spozna biće nego čak i da ga ispravlja.“
Cjelinu postojanja ne može po Ničeu iznijeti filosofski život sazdan u sokratovskoj „samoporažavajućoj“ praksi, jer taj život nije samo racionalan pa mu je najbliža po ritmu bića umjetnost, to jest muzika. Novi, postmoderni „tragični uvid“, nada se Niče, „dovešće do uvijek novih konfiguracija genija, a posebno Sokrata koji se bavi muzikom. prakse koje mogu biti fizičke, kao u režimima ishrane, ili diskurzivno, kao u dijalogu i meditaciji, ili intuitivno, kao u kontemplacije, ali koji su svi imali za cilj da izvrše a modifikacija i transformacija u subjektu koji je vežbao njih“.
A tu smo opet na tragu Ars Philosophandi koje su mislili Leo Štraus i Pjer Ado. Ideju da filozofija konstituiše – ili bi trebalo da konstituiše – način života revitovizovao je Pjer Ado kao oblik duhovne prakse ili askeze. Za Adoa, antička koncepcija filozofije kao načina života treba da se locira u kontinuitetima antičke filozofske misli, konkretno, u njihovom pojmu „duhovnih vežbi“ (askesis). Prema Adoa, lik Sokrata je pokrenuo ovu praksu, koja je poprimila specifičan oblik dijaloga. Mišel Fuko, prateći ovu misao usvojio je Adoovo shvatanje da je antička filozofija bila „umjetnost, stil ili način života“ i da je ta tradicija izgubljena u modernoj filozofiji. Fuko je ovu tradiciju nazvao „tehnikama sopstva”. Ado se slaže sa Fukoom da su stari govorili o „umjetnosti življenja” ali se suprotstavlja Fukoovoj koncepciji koja se „previše fokusira na ’ja’, ili barem na specifičnu koncepciju sopstva“ koja liči na „dendizam stil kasnog dvadesetog vijeka“.

Adoove „duhovne vježbe“ da bi najpreciznije opisuju antičku filozofiju koja nastoji da angažuje ne samo um već i maštu i emocije. „Duhovne vežbe“ su supstitucija „etičkih vježbi“ ili „misaonih vježbi“ jer drevne filozofske vježbe nisu samo moralna ili intelektualna obuka, već zapravo transformišu viziju svijeta praktičara i dovode do „metamorfoze ličnosti“. Prema Adou, ova transformacija nije samo rezultat novih ideja već čitav nečiji „psihizam..
Štrausova koncepcija filozofskog načina života zasnovana je na ponovnom otkrivanju antičkog shvatanja filozofije kao potrage (erotske težnje) za znanjem cjeline, a drugo kao posvećenosti skeptičnom pogledu na našu sposobnost da ikada dostignemo takvo znanje. Štraus je izrazio ovo kao „pokušaj da se mišljenja o cjelini zamjeni znanjem o cjelini.“ Pošto je znanje o cjelini neuhvatljivo, ljudska bića ga u osnovi doživljavaju kao odisejevsku nostalgičnu potragu. Zato filozofija nije u sukobu sa politikom samo zbog političke pretnje koju potencijalno predstavlja već time što ima sopstvene, unutrašnje ciljeve koji se razlikuju od političkih. Filosofski život je traganje za izgubljenim bićem koje će uvijek izmicati u toj politropičnoj potrazi. Ali na kraju nijesmo odgovorili na početnu dilemu.

Možda bi mogli odgovor potržiti kod Pitagorejaca koji su praktikovali ono što su mislili. Jedan od glavnih djelova njihove prakse su bile akusmata („stvari koje se čuju“), kratke maksime koje su se prenosile usmeno a što navodi Aristotel, u fragmentima njegove sada izgubljene rasprave o Pitagorejcima. A akusmata je filosofska šapat koji može čuti samo onaj koji nam je u blizini i fizički i duhovno, možda slična ovim šapatom koji sam Vam ja izgovorio a čule su ga samo u ovoj sobi.