Pristajanje na zarobljenu državu

Piše: Dr Vladan S. Bojić, advokat

U vezi reakcija na inicijativu da Skupština Crne Gore (dalje: Skupština) konstatuje ništavost: Ukaza o raspuštanju 27. saziva Skupštine Crne Gore broj 01-226 od 16 marta 2023. i Odluke o raspisivanju prevremenih izbora za poslanike u Skupštini Crne Gore broj 01-235 od 17. marta 2023. za 11. juni 2023. pojedinačnih pravnih akata Predsjednika Crne Gore (dalje: PCG) i vapaj da je jedino sud nadležan treba naglasiti: 1) Ukaz i Odluka PCG su strogo pojedinačna pravna akta (V. Uvod u pravo prof. Dragan Mitrović, 2015. peto izdanje, PF Beograd, 213), dakle to i brucoši znaju, pa bi svaki ustavni sud mogao donijeti isključivo odluku o odbačaju predloga za ocjenu ustavnosti; 2) Ukaz i Odluku kao pojednična pravna akta ne može ocjeniti Ustavni sud, jer to nije u njegovoj nadležnosti, član 149 Ustava: Ustavni sud odlučuje o saglasnosti zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima; o saglasnosti drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i zakonom; 3) Ukaz i Odluka ne mogu biti predmet ustavne žalbe jer se izjavljuje zbog povrede ljudskih prava i sloboda jemčenih Ustavom po iscrpljivanju svih djelotvornih pravnih sredstava, bilo bi apsurdno; 4) Jedino za šta jeste Ustavni sud nadležan po je da ocijeni da li je predsjednik Crne Gore povrijedio Ustav što je sada bespredmetno, jer je svrha toga postupka razrešenje PCG, on je izgubio na izborima pa se nema ko razrešavati. 5) Ustavni sud je nenadležan i prema Zakonu o Utavnom sudu; 5) Nenadležan je i Upravni sud iako su to pojedinačna pravna akta budući da su norme ispod rubruma: „Isključenje vođenja upravnog spora“ u članu 13 Zakona o upravnom sudu imperativno glase: „Upravni spor ne može se voditi protiv akta: donijetog u stvari u kojoj neposredno, na osnovu ustavnih ovlašćenja, odlučuje Skupština Crne Gore i Predsjednik Crne Gore.“6) Kako je izričito isključeno vođenje upravnog spora, to se ne može voditi ni parnični postupak pa u definitivnom sižeu ne postoji nadležnost ustavnog, upravnog i parničnog suda što govore i odluke i pravni stavovi Ustavnog i Vrhovnog suda Crne Gore. Valjalo bi se ovdje konsenzusom složiti da ne bi nikako valjalo u 21. vijeku spravljati nekakav – revolucionaran sud.

Pošto se složimo da nema nadležnosti bilo kojeg suda o aktima PCG i Skupštine CG preostaje konkurencija institucija PCG i Skupština CG oko toga čija vlast preteže, jer u svakoj kući, pa i u crnogorskog pravnoj kući mora se znati glavni i čija je poslednja.

Da li se Skupština CG može dozvoliti da PCG naruši pravni sistem i ustavno-pravni poredak na način da pojedinačnim (partijskim) pravnim aktima (znajući da ne podležu sudskoj kontroli i preispitivanju), dakle fraudolozno, a da nema ili neće da iskoristi mehanizam ustavne zaštite i odbrane pravnog poretka, već dozvoli njegovo urušavanje? Stanovište je da svaka Skupština u parlamentarnom sistemu ima tu – ustavnu dužnost.

Odluke Skupštine su akta predstavničkog tijela naroda a po naravi pravno-politička akta po političkoj volji, izraženoj pri glasanju i ne mogu biti predmet kontrole suda. Odluke Skupštine su nepobojne u svim sudskim postupcima jer Skupština predstavlja suverenitet naroda i ispitivanje redovnih sudova odluka Skupštine nije moguće, to bi bilo miješanje u ustavna ovlašćenja Skupštine jer je po članu 11 Ustava vlast uređena po načelu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli ograničena ustavom i zakonom. Ne može se osporiti premoć i suprematija odluke Skupštine, jer je to akt najvišeg zakonodavnog tijela donijet na osnovu ustavnih ovlašćenja, pa pošto se Ukaz i Odluka PCG ne mogu pobijati pred sudovima, ni Ustavnim po članu 149 Ustava a nadležnost Skupštine je decidirano definisana članom 82 Ustava pa predložena Odluka o tome da Skupština konstatuje ništavost akata (ukaza i odluke) PCG jeste legitiman i legalan akt Skupštine koja predstavlja suverenitet građana da ima ustavnu dužnost i odgovornost da reuspostavi poremećenu ravnotežu koju je ultra vires narušio bivši PCG tim Ukazom i Odlukom.

Neregularan je predlog da Skupština po inauguraciji novoizabranog PCG skrati sebi mandat (član 84 stav 4 Ustava) pa PCG raspiše parlamentarne izbore za drugi datum jer prethodno mora pravno autorativno na predlog Vlade ili poslanika (član 93 stav 1 Ustava) Skupština  konstatovati da su akta PCG– ništava i bez pravnog dejstva.

Regularno je da to novoizabrani PCG učini tek nakon deklaratorne odluke Skupštine.

Pogrešne su teze da Skupština treba poništiti Ukaz i Odluku jer su to preobražajne (konstitutivne) odluke jer je riječ o deklarativnoj odluci kojom se konstatuje da ta akta nemaju pravna dejstva, kako bi novi PCG mogao da raspiše parlamanetarne izbore.

Ergo, nema nadležnosti suda ali ni dileme da je u parlamentarnom državnom uređenju: centralna vlast Skupština i da je ona dužna odlukom konstatovati ništavost akata bivšeg PCG a onda odlukom o samoraspuštanju (član 84 stav 4 Ustava) stvorila pravnu mogućnost novoizabranom PCG da po inauguraciji donese usztavomjernu odluku o regularnom raspisivanju parlamentarnih izbora na zakonomjeran način i odredi datum.

Nužno je imati u vidu da je ustavno uređenje Crne Gore parlamentarni sistem gdje svi organi direktno ili indirektno izviru, generišu se iz Skupštine, tj. volje poslanika kao predstavnika titulara suveriniteta građana – svi organi su konsekventni derivati.

Opšte pravne, ekonomske i ostale prilike u Crnoj Gori su krajnje osetljive i krhke, ne smije se podleći partijskim projekcijama koje vode marginalizacije vladavine prava, jer bi prihvat ništavog Ukaza i Odluke bivšeg PCG bio ustavnopravnog presedana po kome PCG može arbitrerno i diskreciono ukazima uvijek da raspusti Skupštinu. Tako bi pravni sistem parlamentarne demokratije gdje je epicentar odlučivanja oličen predstavničkom demokratijom u Skupštini bio suštinski izmješten „u ruke“ PCG a parlamentarni sistem kakav jeste u Crnoj Gori, suštinski bio prekonvertovan u predsjednički sistem, u pravno uređenje vlasti u Crnoj Gori kakvo – nije ustaopisano.

U pravu mora postojati red, jer je to osnovna odlika prava i pravo služi da uvede i da održava putem pravila – red. Ako se taj red naruši i ako se dopusti prevlast nereda, kako je instrumentalizacijom osnovnih pravnih pravila upriličio bivši PCG doveo dotle da se ne zna ko pije k+a ko plaća čemu je kumovala i neodlučnost skupštinske većine onda niko više ne može zaustaviti pravni nered, što je i bio cilj bivšeg PCG. Kao društvo vjerovali smo da izlazimo iz ere ortačke i kumovske prakse upražnjavanja arbitriranja, proizvoljnosti kako kom kad zatreba nepisanog običajnog ustavnog prava.

Neprihvatljivo, pravno neodrživo jeste da se tumačenja završavaju tim da ne postoji pravni način za prevazilaženje pravno ništavih akata bivšeg PCG već da se i titulari suvereniteta pokore ustavno-pravnim manipulacijama bivšeg PCG, jer se nijednim pravnim tumačenjem ne ide u nenalaženje pravnog odgovora na poremećaj i narušavanje ovdje i ustavne ravnoteže izazvane aktima bivšeg PCGveć nalaženja pravnog odgovora.

U sistemima parlamentarne demokratije s bicefalnom egzekutivom (dvojnom izvršnom vlašću gdje je vlast Vlade efektivna a predsjednika države neefektivna. protokolarna) za slučaj spora o nadležnosti: parlamenta, vlade i predsjednika države, pretpostavka stvarne nadležnosti je na paralamentu za sve što nije Ustavom izričito regulisano.

Neustavna bi bila pretpostavka nadležnosti izvršne vlasti odnosno Vlade, ponajmanje PCGimajući u vidu deklarativan, nestvaralački, protokolaran karakter njegove vlasti a kad ne postoji ni nadležnost Ustavnog suda, onda je nadležnost Skupštine neupitna. U predsjedničkim sistemima uređenja vlasti pretpostavka stvarne nadležnosti (kad se to pokaže spornim) je na predsjedniku. Sve ovo po jedinstvenom pravnom principu: „Tamo gdje je najviša koncentracija vlasti tamo jeste i prepostavka nadležnosti, uvijek kada se ospori nadležnost ili zbog normativnog deficita ili konfuzije.“

A ovdje to i nije slučaj, jer postoji eksplicitan ustavni prerogativ Skupštine Crne Gore: član 82 stav 1 tačka 3 u vezi člana 91 stav 1 Ustava pa Skupština ima nespornu ustavnu vlast – a pravo predlaganje po članu 93 stav 1 Ustava ima Vlada ili poslanici.

Pravni poredak koji nema adekvatan odgovor na ništava akta i zloupotrebe je negacija pravnog poretka kao i pravno sisitem, bez sistemskog odgovora nije pravni sistem.

Niko ne smije da zabija „glavu u pijesak“ i nušićevski izgovara: Niko nije nadležan.

Pravni sistem i pravni poredak postoje da bi davali odgovore pa i na najsloženije probleme koji nastaju u društvu koje je regulisao taj pravni sistem i pravni poredak. U suprotnom, nijednom društvu neće biti potreban pravni sistem ni pravni poredak. Pravni sistem koji može prevarno zarobiti jedno lice, bio i predsjednik države je pravni sistem koji ne može obezbjediti mjesto u svijetu pravno prosvjećenih sistema. Saglašavanje sa zarobljavanjem pravnog sistema je pristajanje na – zarobljenu državu. To će biti slučaj ako pravni sistem igra po taktu i želji bivšeg predsjednika države uprkos opštem saznanju da je on izrugao pravni sistem i zloputrebio pravni poredak.

Opštepoznato je, i suočavamo se svakog dana da je Crna Gora zarobljena u spoljnoj politici, da je zaroobljena u unutrašnjoj poloitici, nije nepoznanica da je i naš pogled na svijet zarobljen „političkom korektnošću“ a naša kultura podvrgnuta „kancelovanju“ ali je otkrovenje: naša zarobljenost u sopstvenom pravnom poretku.

Ustavni poredak je jedna organski povezana i koherentna cjelina. Ako ustavno-pravni poredak kao jedinstven pravni organizam nema djelotvoran sistem da odstrani umetnute kancerogene elemente u njegov sastav, odumreće u malignitetima. Tumačenje Ustava Crne Gore se može vršiti tumačenjem normi Ustava Crne Gore a ne gdje fali, “ubacivanjem” normi iz drugih ustava, jer tuđi ustavi nisu u pravnom poretku Crne Gore i pravno ništa ne znače sem kao uporednik kad se bude pisao novi Ustav Crne Gore. Tako je po Ustavu Crne Gore “jedino” ograničenje Vlade kojoj je izglasano nepovjerenje da ne može da raspusti Skupštinu (stav 2 člana 110 Ustava), a Skupština Crne Gore koju je PCG “ništavim ukazom raspustio” i da ukaz nije ništav, nema po Ustavu Crne Gore baš “nijedno ustavno ograničenje”. Unositi ograničenja “pravno validno (intea vires) raspuštene Skupštine” i to sadržana “u ustavima država regiona” je neshvatanje osnova metodologije ustavno-pravnog tumačenja. Nedostatak zakona o skupštini i vladi u legislativi Crne Gore ne može biti osnov za dopunu tumačenja ustavno-pravnog poretka Crne Gore zakonima drugih država koje takve zakone imaju. To je opet ozbiljno nepoznavanje metodologije tumačenja u ustavnoj tematici, jer uporedni/komparativni metod može da služi tek za pravne eseje i naučne pregledne članke ali nikako ne i za primjenu tako i time istumačenih ustavnih normi. Zato javni interes nalaže da Skupština Crne Gore konstatuje ništavost ukaza kao “primarnog kancera”, kako bi ustavno-pravnom poretku Crne Gore bio vraćen nužan balans a pravnom sistemu ustavomjerna funkcionalnost i pravna sigurnost. Svi partijski interesi moraju biti subjektovani/podređeni opštem interesu države Crne Gore i interesima njenih građana.

Ključni zadatak svih činilaca vlasti danas u Crnoj Gori je u ustavnoj rehabilitaciji pravnog poretka od štetnih akata bivšeg PCG i raspisivanju parlamentarnih izbora.

Parlamentarni izbori su nužni i potrebno je što prije pokrenuti ustavni mehanizam.

Političkim akterima može da odgovara ili ne ovakva pravna stvarnost ali to neće ni u najmanjem poreći da ona nije takva. Za nečinjenje ili kasno činjenje: čeka odgovornost.