Pripovijedanje za nezaborav Mihaila Petrovića Alasa

Piše: Vojislav Gledić

Mihailo Petrović Alas je 1920. godine  osnovao svoje parabrodarsko društvo. Od tadašnjeg poznatog ribolovnog zakupca Franja Lovrakovića iz Novog Sada je  kupio parabrod kome je dao ime ,,Karaš’’. Taj parabrod je, inače, bio dugačak 13 metara, širokj 2,85 m, a imao je gaz od 0,70 m kada je bio prazan, odnosno njegov gaz je  iznosio  1,0 m kada je bio pod punim opterećenjem. Ovaj brod je bio u stalnoj upotrebi, a uz njega je  Petrović posjedovao još jedan drveni šlep  i nekoliko manjih čamaca. Na tim svojim plovnim objektima on je često boravio, ali i lovio ribu na raznim mjestima duž Save i Dunava. Imao je nekoliko stalno angažovanih  pomoćnika, a na ,,Karašu’’ je postojala i odabrana  malobrojna posada sastavljena od  šegrta, kalfi i majstora. Brodić je Mihailo  povjerio na staranje, čuvanje i gazdovanje, ribarskom majstoru Adamu Simiću kojega je prethodno obučio za mašinske poslove, odnosno osposobio za samostalnmo upravljanje   parabrodom. Na ,,Karašu’’  je, na primjer, jednovremeno moglo da boravi pet osoba. Jedno vrijeme je ovaj brodić bio u posjedu Ribarske zajednice Beograda, a potom je, od 1930. godine, prodat nekom vlasniku koji ga je odvezao u Bosnu. Petrović  je često boravio na svom brodu, plovio i lovio, ali se i odmarao kao strasni i veliki ljubitelj rijeka i ribolovstva.

Mihailo  je vremenom u starom Beogradu stekao glas najpoznatijeg i najpopularnijeg ribolovca  koji je, jedno vrijeme i kao vlasnik ribolovne  kompanije, sticao  i znatna  finansijska  sredstva. Ipak, bio je izuzetno korektan i nikada nije ispoljavao bilo kakav  oblik gramzivosti. Naprotiv, nastojao je da pomaže ljude, posebno siromašni sloj stanovništva,  što se posebno  ispoljavalo za vrijeme gladnih i oskudnih dana i godina. U kritičnim danima je obično  izostajao sa nastave kako  bi napravio što bolji ulov i tako i na specifičan  način pomogao ugroženim sugrađanima. Još prije Prvog svjetskog rata je bio zainteresovan za ribolov na pojedinim jezerima  da bi nakon uspješno završenog rata počeo da ostvaruje tu svoju ideju. Kasnije  je, naime,  ovaj strasni ribolovac proširio djelokrug svoga rada i na makedonska jezera, Ohridsko i Prespansko. Upustio se u smjeli  poduhvat i  uz finansijsku podršku, u obliku zajma od  nekih banaka, organizovao je  akcionarsko društvo čija je osnovna djelatost upravo bila  ribolov  u vodama navedenih makedonskih jezera.

Petrović  je bio veoma aktivan i u raznim državnim komisijama i društvima kojima je osnovna djelatnost bilo ribarstvo. Još od 1899. godine je, na primjer, bio dugogodišnji  član upravnog odbora Saveza ribarskih društava, da bi od 1903. postao i član Upravnog odbora brodarskih društava Srbije. I na internacionalnom planu se angažovao u propagiranju   ribolova u Srbiji,  na Savi i Dunavu. Tako je 1907. g.  priredio specijalnu izložbu u Londonu koja je afirmisala taj vid djelatnosti na Balkanskom poluostrvu. U oviru Balkanske izložbe, održane u engleskoj prestonici u ljetnjem periodu  navedene godine, bio je poseban odjeljak posvećen Srbiji na izložbenom prostoru od 60 kvadratnih metara. Ovu izložbu je na licu mjesta aranžirao sam Petrović. O toj izložbi je ostalo sljedeće svjedočanstvo: „Cijelo ribarsko odjeljenje okićeno je srpskim trobojkama, mrežama, pecaljkama i svim mogućim ribarskim alatkama. Izložena su i vesla, kotve (lengeri), riibarski čamci, ribarske čizme, ribarska koliba, i uopšte sve što spada u ribarstvo. U jednoj vitrini  nalaze se modeli čamaca, barki i ribarskih lađa. Ovo lijepo udešeno odjeljenje mnogo interesuje  Engleze koji,  kao što je poznato, vole ribarstvo…“

Godine 1908. Petrović je rukovidio velikom ribarskom izložbom u Beogradu koja je trajala od 28. septembra do 2. oktobra i  imala znatan  odjek u javnosti i postigla zapaženi  uspjeh. Matematičar  je bio rukovodilac ove prve takve beogradske smotre ribarstva i dostignuća u toj oblasti. On je iznio svoju ličnu veoma bogatu i raznovrsnu kolekciju ribarskog alata i opreme, kao i jednog velikog soma teškog preko 83 kilograma ulovljenog u Savi. Tokom trajanja ove veoma zanimljive i posjećene izložbe , priređivane su specijalno aranžirane alaske večere  na kojima su se služili zaista neobični i  originalni  riblji specijaliteti. Uz obilatu hranu, uključujući i odabrana pića,  goste je zabaljao i Petrovićev poznati i popularni muzički ansambl Suz .  Petrović je učestovao i na nekim međunarodnim priredbama i izložbama na kojima je dobijao visoka priznanja za svoj alat i opremu što je ujedno bilo veliko prinanje i  Srbiji. Jedan je od osnivača poznatog Okeanografskog instituta u Splitu.

Zanimljivo je ovdje prenijeti tekst dozvole zvane Ribolovnica koju je Petrović dobio 15. jula 1911. godine od strane austrijskih vlasti u Zemunu, a koja glasi: „Vrijedi od 15. srpnja 1911. god. do 24. veljače 1912. god. za ribarskog majstora Mih. Petr. iz Beograda. Ovu ribolovnicu valja na poziv organa javne straže, zemaljskih livadara, čuvara kanala, nadzirača lova,  čuvara ribolova, poljara, lugara, ružnika, na poziv ribolonih ovlašćenika, njihovih namještenika predočiti (23. zakona). Ribolovnica glasi na osobu, pa se ne smije rabiti po drugoj osobi nego na onoj na koje ime glasi. Za vrijeme ribolova valja ribolovnicu sobom nositi.“  Iste te godine je u Turinu održana velika međunarodna izložba na kojoj je učestvovala i Srbija. Na njoj je Petrović izložio svoje eksponate koji su predstavljali i pravu atrakciju koja  je, u oštroj konkurenciji, nagrađena zlatnom medaljom. Tom prilikom je objavljena i posebna publikacija na francuskom jezku, a Petrović je u njoj objavio članak pod naslovom La pêche.

Angažujući se na razvoju i unapređenju ribarstva, Mihailo je povremeno uzimao učešće u pojedinim  međunarodnim zvaničnim  susretima na kojima je zastupao interese države Srbije. Na njima su razmatrana   aktuelna pitanja u vezi ribolovstva na Dunavu kao  pogranične  rijeke  između Srbije, Austrougarske  i Ruminije. Učestovao je i u pisanju zakona o ribolovstvu u Srbiji.  Zapravo treba reći da je Mihailo Petović  bio aktivni saradnik i učenik u svim važnijim poslovima i akcijama vezanim za ribolovstvo ali i plovidbu nasrpskim  rijekama sve do 1922. godine, od kada te poslove počinju da preuzimaju i drugi ljudi. O tome, ali i o drugim pitanjima vezanim za ribolov, Mihailo je napisao veliki broj stručnih i popularnih radova. O tome je  agilno  pisao i za novine kako bi taj vid privredne aktivnosti što više afirmiao i podsticao. Bio je odličan poznavalac te oblasti društvenog i privrednog života  i uvijek pronicljivo i dobronamjerno doprinosio započetim akcijama u toj sferi. U njegovim napisima iz te oblasti se uvijek osjeća ne samo odlično stručno  ribolovačko poznavanje problematike, već i nastojanje da se ljudima koji se time profesionalno bave pomogne i olakšaju uslovi rada.  Posebno je ostao poznat kao izvrstan hroničar, istoričar i pripovjedač života i rada mnogobrojnih ribara koji su nekada živjeli i, zahvaljujući Petrovićevom pisanju,  ostavili za buduće naraštaje neizbrisiv trag svoje nekadašnje djelatnosti.

Kao ilustraciju odličnog poznavanja tog segmenta starog beogradskog života, u produžetku  prenosimo  neke zanimljive, korisne i živopisne  pojedinosti iz Petrovićeviog dokumentarnog članka pod naslovom ,,Beograd nekadašnji centar velikoga ribarstva“, objavljenog  u nastavcima u listu ,,Beogradske opštinske novine“  (58, 1940, 1-10, 5-81):

„Beograd, okružen dvjema velikim rijekama,  prostranim vodoplavnim terenima i nepreglednim ritovima, izanredno podesnim za rasplođivanje i ishranu ribe, bio je odvajkada centar velikih ribolova i razvijene trgovine sa svježom i usoljenom ribom. U putopisima raznih stranaca, koji su takve ribolove gledali svojim očima, ili zastajali pred prodavnicama ribe gledajući one nevjervatne mase ribe izložene prodaji, ili učestvujući na objedima i gozbama pri kojima su iznošena na sto rječna čudovišta, koja oni nikad i nigdje nisu vidjeli, iznosi se slika neobično razvijenog ribarstva, čiji je centar u to vrijeme bio grad Beograd. Rijetko koji od putnika stranaca, ili od domorodaca toga vremena, koji su opisivali svoje doživljaje ili uspomene, da ne pomene dunavsku, savsku ili ribu, koja se, ulovljena,  dovozila u Beograd radi prodaje…

Zbog jako razvijenog ribarstva, u Beogradu je još za tursko vrijeme postojao ‘Ribarski esnaf’, koji se održao sve do posljednjih godina prošlog (XIX) vijeka. Za beogradske ribare važila je ‘Esnafska uredba’, obnarodovana 14. avgusta 1847. godine. Ribarski zanat mogao je obavljati samo onaj koga esnaf primi kao ribarskog šegrta, kalfu ili majstora, poslije dokazane sposobnosti da taj zanat obavlja kako treba i pošto ispuni ostale uredbom predviđene uslove. I dok se god nisu iz osnova imijenile ribarske prilike u Savi i Dunavu, beogradski ribarski esnaf bio je jedan od onih koji su najtačnije ispunjavali te odredbe i nisu nikad zadavali posla državnim ili opštinskim vlastima…

Međutim, pred kraj Prošloga vijeka beogradsko ribarstvo, kao i ribarstvo na cijeloj Savi i Dunavu, počelo se pogoršavati. Najpre je regulacija Đerdapa, devedesetih godina, nanijela osjetan udar cjelokupnom savrskom i dunavskom ribolovu, jer je od tada počela  sve ređe dopirati u naše vode ‘vlaška riba’ iz donjeg Dunava…

Tadašnji beogradski ribarski majstori sa ‘velikim alatom’, tj. sa velikim rječnim alovom i loptačem (Jakov, Luka Lupur, Živko Brka, Spasa Prpa, Nikola Firga, Filip Filigana, Mladen Badža,  Savica Ciganče, Joca Berletić, Milan Gluvak i dr.) održavali su disciplinovanu vojsku od stotinak izježbanih ribarskih momaka, kojima je ribolov sa takvim  alatom bio isključivo zanimanje. Pod komandom ‘meštera’ (ribarskog momka kome majstor povjeri svoj alat i koga pri ribolovu svi moraju bezuslovno slušati), kompanija se sa svoja dva velika čamca i s lopatašem izvlačila uza Savu do caske ili Mišarske ade, ili do Jasenske, ili do Prograrske ade, do Boljevčke brežine,. do ušća Kolubare,  do Slama-seno itd. Odatle je počela razbacivati pređu i loviti niz vodu, pa je tako loveći stizala u Beograd sa punom barkom svakojake ribe, često i sa somom od 50 do 100 kila, privezanim uz  čamac. Ili bi se kompanija sa dunavske jalije izvezla na sredinu Dunava, pa odatle počela loviti pored Karaburme, Višnjice, pančavačkih ada, Tospaše, Vinče  i Ritopeka, kadšto i do Grocke i Smedereva, pa se odatle, vukući čamce uz vodu pored obale, vraćala u Beograd sa izlovljenom ribom.

Ta je riba, obično sutradan u zoru, prodavana licitacijom  ribarskim trgovcima (Đoka Buldok, Laza Pančevac, Kosta Bucov, Joca Nakaza, Kosta Propela, Kosta Palamamut, Veljko Zembilaš, Ćor-Pera i dr.). Izdaleka se, katkad još pri mraku, mogla čuti vika licitanata i ribarskih momaka koji su izvlačili na suvo, ili u  čamac, barke pune ribe i prikazivali svoju robu.

Kad bi se graja utišala, trgovci  bi izručivali kupljenu robu u svoje ‘tikvare’,  velike barke koje mogu da čuvaju po nekoliko hiljada kilograma ribe, a potrebnu količinu ribe za prodaju toga dana iznosili kolima na pijac. Ribari-lovci razilazili bi se po ondašnjim ribarskim kafanama i kafanicama (‘Borča’, ‘Zlatan šaran’, ‘Spuž’, ‘Sedam čunova’, ‘Jasenica’, ‘Dva papagaja’ i dr.). Tu bi prečišćavali svoje račune, prepričavajući doživljaje iz svojih lovova, šaleći se i zadirkujući se među sobom. Svaki je od njih imao nadimak  po kome su ga jedino i znali (Gaja  Gašpar, Šandor  Kenja, Ivan Šokac, Milan  Šepa, Joca Rapa, Toša Kekalo, Tane Aranguz,  Đoka Alafus,  Đoka Kumaraš, Aca Kopilan, Aca Ceketan, Dragi Baštovan, Jovan Zora, Milan Vlah, Jordan Čokalija, Svetozar Muja, Milan Žuća, Dobrivoje Klempa i dr.),  a mnogi se nadimak nije smeo kazati u učtivom društvu. Uz rakiju ili vino, mešteri (Gašpar, Šepa, Rapa, Zora, Kenja, Sremac, Šokac), posle obračuna sa svojim majstorom, razdjeljivali bi momcima njihove ‘talove’ i ‘mešterpez’ (bakšiš onima što pomažu krpiti mrežu), pa zatim, pijući i mezetišući, spremali plan za iduće putovanje, prema obavještenjima koja su imali o stanju i kretanju vode  i o izgledima na uspeh lova..

Sve se to obavljalo u bučnom žagoru i larmu, na koju su alasi navikli, ali je zbog nje drugi miran svijet morao da bježi iz kafane, miseći da će doći do motke ili noža. Međutim, tu se, u toj paklenoj vrevi, moglo naslušati i alaskih šala, doskočica i priča, npr. kako šaran kune alasa: ‘Neka ti odijelo ima toliko zakrpa koliko ja imam krljušti’, ili kako ga kune som: ‘Nek ti kuća ogoli kao moja leđa’, ili kako mrena savjetuje alasa: ‘Peci me dok ti oko ne ispadne; ako ne ispadne meni, ispašće tebi’ (jer nedopečena mrena je pravi otrov). Kad mu je jednom prilikom, u kafani, pokazan originalan potpis kralja Aleksandra Obrenovića, koji je počinjao krupnim slovima, nastavljao se sve sitnijim, a završavao se sa najsitnijim,  alas je uzviknuo: ‘Gle, kako se ovaj potpisuje, počinje na grundkorn’ (Grundgarn, duboki dio razbačenog velikog alova što ide velikom vodom), ‘pa usitnjuje i istjeruje na loncjuh’ (Landzug, plitak dio alova što ide pored same obale). U te je kafanice dolazio na rakiju i Stevan Sremac, kome se taj alaski svijet neobično dopadao, pa je tu prikupljao materijal za priču koju nije stigao da izradi.

Svi su alasi, bez izuzetka, voljeli da piju. To im je, uostalom, bilo i jedino zadovoljstvo u njihovom domašaju, a mnogi su od njih i vjerovali da veseo alas ima sreću. Neki su od rakije pomrli, a bio je i slučaj da se koji od njih udavi iščupavajući mrežu iz rječnih dubina. I kako se to pilo. U jednom uglu ‘Borče’ leže na podu dvije nepomične ljudske prilike, koje već satima ne pokazuju znake života Kako ko uđe u kafanu i to spazi, okreće se nalijevo-krug i bezobzirce bježi, vjerujući da su to žrtve alaskih sporova. A stvar je mnogo prostija. Kafedžija Boža Cvetković imao je da toga jutra kupi na trkalištu koje bure rakije za alase. Kao ‘eksperte’ poveo je sobom alase  Trišu Igumana i Peru Dedu, dobre poznavaoce rakijskih tajni. Rezultat njihove ekspertize bio je ovakav: u podne se vraća gazda Boža sa dvojim  volovskim kolima; prva kola nose dva bureta prvoklasne valjevske šljivovice, a u drugim leže, opruženi kao dve klade, sami eksperti, koji su u kolima odmah zaspali i koje su, čim su kola stigla pred kafanu, prenijeli u besvjesnom stanju u budžak, u kome će, ne mrdnuvši.  imati da odspavaju trideset sati.

Katkad se u ‘Borči’ mogao vidjeti i ovakav prizor: alas Marko Leventa ne može da se drži ni na nogama ni na klupi. Njegova žena ulazi u kafanu, prilazi mu, pokušava da ga digne sa poda i vodi kući. Kad u tome nije uspjela, ona ga potjera pred sobom štapom, četvoronoške, kao svinjče, bode ga odstrag da ne bi zaspao i daje mu pravac štapom, udarajući ga čas s jedne čas sa druge strane glave, kako pravac bude zahtijevao!

Bio je to svijet za sebe. Nije se miješao sa ostalim svijetom i rijetko je kad prelazio današnju Dušanovu ulicu i zalazio dublje u varoš. Tu treba, naravno, izuzeti  momke ribarskih trgovaca, koji su svakodnevno morali ići na pijac. Pisac ovih redaka je imao muke sa svojim dugogodišnjim mešterom Gašparom da ga privoli da sa njima ide u varoš; kada bi u tome uspio, stari alas bi se, idući ulicama, uznevereno osvrtao oko sebe, plašeći se da ga svet ne gleda kao kakvo čudo…

Danas, kad je sve što je ovdje navedeno otišlo u nepovrat – naglašava Petrović u zaključku svoga članka –  ne bi bar trebalo da utone u noć zaborava. Još se mogu pohvatati tragovi onoga što je bilo u ‘staro dobra vremena’, pa bi trebalo, dok je još vremena, prikupiti podatke o našem beogradskom ribarstvu, od koga će uskro nestati svaki trag. Pisac je, kao dugogodišnji ribar, posvjetio tome poslu čitave decenije istraživanja, pa misli da će se moći spasti od vječitog zaborava ono što bi tama kroz kratko vreme progutala. Jer o predmetu nije ništa pisano sa poznavanjem stvari, a to može učiniti samo neko koji je na tim poslovima proveo vijek…“