Priča o zatiranju Srba u Sarajevu

Piše: Svjetlana Samardžija

Pišu danas o tebi oni što te znaju kratko.

Govore o tebi oni što kamama mašu ispred tuđih ognjišta.

Ja sam se rađala u tebi i kroz tebe!

Ja sam podno Koševa umotana u malo ćebe udahnula prve februarske mrazove.

Moji su obrazi prvi put zaiskrili sarajevskom zimom.

Moja su pluća udahnula tebe, moje Sarajevo!

Vjerovatno će u sjećanju te djevojčice ostati gorki čemer na usnama, bunika koja utiče na mozak. Kakav je život kroz hod krvi? Kako je ići u zagrljaj svoje djece, sa krvavim tragovima na asfaltu? Niko ne zna šta znači gubiti se i vraćati u život. Kako bi i znali. Rođena u malom sarajevskom naselju Bistrik, pokraj stare željezničke stanice svoje prve korake načinila je niz strmi asfalt u nekim pohabanim lakovanim cipelicama jer nije htjela da ih ostavi i da ih štedi, ne, ona se igrala u njima po bistričkoj kaldrmi. Te uske ulice bile su idealne za igranje onih sada zaboravljenih dječijih igara. Ta djevojčica slatkih uvojaka što odskaču od tjemena i sa nevinim osmijehom naučiće šta znači najteža riječ ikada izgovorena: izbjeglica. Ona njeno djetinjstvo neće pamtiti po raščešljanim uvojcima na svojoj glavi niti po drugaricama iz vrtića. Pamtiće ga po onoj djevojčici Ameli što je nazvala četnikušom a ona plačući otrčala majci da je pita šta to znači, usput je poderala i svoje lakovane cipele. One male cipele boje behara, kao cvijeće na Bistriku. Umjesto dječije graje i učenja prvih slova dobila ja tišinu. Tamo u nekom budžaku osluškivala je i čekala. Neko je hodao ulicom, i ona je to tražila od majke, da izađe na ulicu, šta tu ima loše? To vrijeme je bilo loše. Previše tiho ali se naslućivalo zlo. Kada je nevrijeme zapljusnulo Bistrik mala djevojčica je šestoga aprila napustila svoju kaldrmu. Okačila je svoje cipelice na staru željezničku stanicu, poljubila je svoga druga Milana koji je gurao loptu u golf 2. Na Marijinom dvoru Juka Prazina dijeli oružje i poziva na pokolj Srba, po ko zna koji u jednom vijeku.

Aprilsko slabo procvjetalo lišće zaklanja pogled ka gradu. Odlaze. Kolone Srba odlaze, a ni oni sami ne znaju gdje. Izbjeglice. Tada je prvi put čula tu riječ, a istu će čuti još jednom kada svojoj djeci bude rekla da su sada samo izbjeglice. Nema više povjerenja u Jugoslovensku armiju, nema više Jugoslavije, nema zaštite. Alija Izetbegović ispunjava svoj san ispisan u Islamskoj deklaraciji. Pravda. Više je nije bilo. Bolje otići nego ostati na pokolju. Posljednje čega se sjeća jesu stihovi Nazifa Gljive, kasnije već poznate Tompsonove himne:

Čujte srpski drobovoljci, bando četnici,

Stićiće vas naša ruka i u Srbiji!

Četnik. Pitala je oca da joj objasni zašto ih tako zovu, zašto napuštaju rodni grad, zašto odlazi sa bistričke ceste, zašto je vode od Milana.? Majka joj je plakala, a otac sa puškom osamdeset četvorkom ispod sjedišta joj je rekao da se ne stidi toga pridjeva, da joj je djed isto tako nosio to ime i da se ponosi četovanjem srpskim, jer, to znači braniti se, časno, bez krvi. Gledala ga je zbunjeno. Nije ona upoznala ni svoga djeda, i njega su joj uzeli. Oni neki drugi ali opet isti utjerivači Srba. Kreću se putem Pala za koje nije ni znala da postoje, a kako i bi, malo derište željno igre i svoga Sarajeva. Na radiju se smjenjuju Izetbegović i Kukanjac, inače general Jugoslovenske narodne armije. Otac joj se smije, psuje i govori kako taj general nema pojma šta se dešava na Bistriku. Bio je u pravu, da nisu otišli tada, bili bi raskomadani na bistričkoj cesti. Tada bi zauvijek bio izgubljen genetički kod jedne familije koja je svoj sarajevski korijen nosila još od srednjeg vijeka.

Uskoro je planulo Sarajevo. Tu buktinju nije mogao niko da zaustavi. Granate, topovi, puškaranja, gromovi unutar grada i izvan njega. Optužuju se Srbi za uništenje Vijećnice, za Markale, za Markale broj dva, za sva nedjela. Djevojčica koja se igra oko paljanske crkve nije ni slutila da njen grad pretvaraju u najmasovniju grobnicu srpskog naroda. Mala Una je još vjerovala u ljude, pronašla druge prijatelje iako joj je nedostajao Milan.

Dan kada je prestala da govori jeste onaj kada je zatekla majku uplakanu sa nožem u ruci. Željela je sebi život da oduzme. Njena sestra, Unina tetka je ubijena na razmjeni talaca, prije toga silovana u hotelu Evropa. Una joj je prišla da pita zašto plače. Zagrlila je i rekla da plače zbog Sarajeva.

I ona je plakala zbog Sarajeva, najviše nakon rata, najviše dok je išla u školu. Na časovima likovne kulture crtala je svoj Bistrik. Na časovima muzičkog pjevala je o Sarajevu, na časoviam srpskog jezika pisala je o nekom tamo zlotvoru što joj je uzeo djetinjstvo. Sa osamnaest godina ponovo je kročila na strmi bistrički asfalt, stala je nogom na trotoar sa koga se pružao vječni grad. Slike njenih cipelica na jasenu oči su joj suzama punile. Ali ćutala je. Sada je to velika djevojčica. Znala je ko je bistrički babo Mušan Topalović Caco i šta je uradio njenoj tetki. Znala je da gazi po dijelovima mozga svojih najmilijih, znala je da je Milanova krv tu ostala, jer je kasno unijeo loptu u golf 2. Znala je da joj suze padaju na asfalt, na betonirane njene komšije, na one koje nema ko da oplače. Da ne voli Sarajevo ne da joj srce, da ga preboli ne može ni to.

Ostao joj je jedan kamen na Sokocu u obliku bijeloga krsta i ispod tog kamena njen genetski kod, njen otac, koji je uzidao svoj život za Republiku koja je kako kaže Milorad Ekmečić „ostatak ostataka srpskog naroda sa lijeve strane Drine“. Dok obilazi vjetrovito polje iz koga se bijele hiljade krstova, dok polaže bijeli krin kraj imena i pali voštanu svijeću, Una ne gleda u pod. Živi, i broji, jednog po jednog sve do sto pedeset hiljada. Raspršili smo se a niko javio nije. Razišli smo se a niko nije stao na našu stranu. Tako je to kada laž dobije bitku a istorija zaćuti pred brukom i sramotom nepravde. Ali ovaj grad, Sarajevo, vidite ga, on diše dušama nas razasutih, on voli nas, koji smo ga kupali suzama pri izgnanstvu.