Priča o Đokoviću: Kako je bombardovanje Beograda oblikovalo karijeru jednog posebnog dječaka

Tokom obilježavanja 20 godina od bombardovanja Beograda prisjećamo se Novakovog odrastanja na Banjici i puta od ratom razorene zemlje do najboljeg tenisera svijeta.

Kad gledate sa ulice, ova betonska ćoškasta zgrada se ni po čemu ne razlikuje od mnogih brutalističkih stambenih blokova po Beogradu.

Nakon što uđete, kapija s uspravnim metalnim rešetkama, nalik zatvorskoj, štiti bijela ulazna vrata prvog stana lijevo.

To je bio dom Vladimira – dede Novaka Đokovića.

Ovdje je vodeći teniser svijeta živio kao dijete dok je NATO od marta do juna 1999. bombardovao glavni grad Srbije.

Kad bi se zaglušujuće i jednolične sirene za vazdušnu opasnost oglasile, porodice bi se sa komšijama i prijateljima iz obližnjih zgrada stustile niz stepenice i prošle kroz nekoliko čeličnih vrata da bi stigle do podruma.

Bilo je to formativno doba za Đokovića, danas tenisera sa 15 Grend slem titula i čovjeka koji će drugi put u karijeri držati sve četiri najvažnije titule, ako osvoji predstojeći Rolan Garos.

Ipak, tog maja 1999. godine, slavio je 12. rođendan usred krize koja je skoro deset godina razarala Balkan, a Beograd se nalazio u središtu zbivanja. Dvadeset godina kasnije, i dalje su žive tenzije oko toga kako je NATO, u namjeri da istjera srpske snage sa Kosova, 11 nedelja bombardovao Srbiju, optuživši ih za zvjerstva počinjena protiv kosovskih Albanaca.

„Kad su se oglasile sirene, a avioni počeli da bruje, nikad niste znali gdje će da padnu bombe„, kaže Đorđo Milenić, stariji čovjek koji je bio prijatelj sa Đokovićevim dedom i koji živi u susjednoj zgradi.

„Bombardovali su šta su htjeli. ‘Kolateralna šteta’, govorili su. Bombardovali su mostove, bolnice, stradale su i trudnice.“

Izdaje ga glas. „Teško je bilo, teško.“

Nalazimo se na Banjici – stambenoj četvrti oko sedam kilometara od centra Beograda, koju mještani opisuju kao „prosječno predgrađe“ – ovdje žive radničke porodice u prosječnim stanovima visokogradnje.

Đokovićev deda Vlada, kako su ga zvali najbliži, živio je u trosobnom stanu sve do smrti 2012. godine.

Sada u stanu ne živi niko. U vlasništvu je jedne od Đokovićevih tetaka – bar prema tvrdnjama komšija. Misle da živi u Švajcarskoj.

Ipak, taj stan će ijostati neodvojivo vezan za priču o tome kako se posle skromnih početaka Đoković izdigao i postao jedan od najvećih tenisera svih vremena.

Đoković je živio tu sa dedom udovcem, zato što su njegovi roditelji, otac Srđan i majka Dijana, najveći dio vremena provodili van Beograda, radeći marljivo kako bi zbrinuli tri sina – najstarijeg Novaka i njegova dva mlađa brata Marka i Đorđa.

To je značilo da su veći deo godine provodili na Kopaoniku, zimskom centru blizu Kosova*, na više od četiri sata vožnje od Beograda.

Danju su davali časove skijanja, noću služili picu u njihovom restoranu. Srđan i Dijana su neumorno radili da bi sastavili kraj s krajem, istovremeno finansirajući Novakovu perspektivnu tenisku karijeru.

Ne želeći da prekidaju djeci školovanje, braću Đoković su smjestili kod deda Vlade.

„Praktično smo boravili u podrumu. Svako ko je želio da dođe, bilo je mjesta za njega, nije bilo ograničenja„, izjavio je Novak u američkom televizijskom dokumentarcu za CBS 2011. godine.

„Budili smo se svake noći u dva ili tri sata čitava dva i po mjeseca zbog bombardovanja„, rekao je on govoreći o tih 78 dana 1999. godine.

„Na neki način ta iskustva su me pretvorila u šampiona, načinila su nas tvrđim, željnijim uspeha.“

Mnogi ljudi sa Banjice znaju porodicu Đoković. Neki su sa njima dijelili podrum u kom su našli sklonište.

Milica Milivojević je 31-godišnjakinja, koja živi na nekom od gornjih spratova Đokovićeve stare zgrade.

Ona kaže da je u skloništu bilo „od 20 do 30“ ljudi, prisjetivši se da se osećalo na vlagu.

„Čuli smo bombe, ali ne dok smo bili u skloništu“, kaže ona.

Naravno, ništa ne ukazuje na to da je Đoković, čudo od djeteta koje se već pojavljivalo na državnoj televiziji, objavivši da mu je san da osvoji Vimbldon, učestvovao u žešćim adolescentskim aktivnostima.

Bio je suviše zauzet – sledeći san da postane svetski broj jedan.

Bogdan Obradović je doživio svašta u životu kojim dominiraju tenis i politika.

Bio je mlada nada juniorskog tenisa, ali je sa 18 godina prešao u trenerske vode. Obradoviću se potom obratio Đokovićev otac Srđan sa molbom da trenira njegovog desetogodišnjeg dječaka.

Kasnije je Obradović postao kapiten srpskog tima u Dejvis kupu – dovevši zemlju do jednog od najvećih sportskih trijumfa, kada je tim sa Đokovićem osvojio trofej 2010. godine.

Danas, sa 52 godine, on je poslanik srpskog parlamenta.

„Novakov otac i ja smo imali neke zajedničke prijatelje i oni su mu rekli da sam dobar trener i da bih mogao da mu pomognem„, kaže on.

„Uradili smo jedan trening i bio sam potpuno šokiran. Bio je potpuno pripremljen. Zagrijavao se, imao je flašu vode, bananu, peškir, sve. Nikad nisam video tako nešto kod tako mladog djeteta.“

Obradović je znao da je on igrač – u to vreme „težak oko 25 kila“ – kojem je suđeno da se nađe na vrhu.

Tokom bombardovanja, kaže on, radili su zajedno „svaki dan“, tražeći po Beogradu terene koje nisu morali da plaćaju.

„Tada su ljudi već znali za Novaka i on je već bio popularan, tako da su mu mnogo pomogli. Trenirali smo u raznim klubovima„, kaže on. „Bila je to improvizacija, ali tako smo to radili.“

„Znate li za seriju Mućke? Mi je obožavamo ovdje. I to je zapravo naš mentalitet. Sve radimo kroz zabavu. I uvek mislimo, kao Del Boj, da će se sreća jednom preokrenuti u našu korist.“

„Bili smo u strašnoj situaciji tokom bombardovanja. Čujete zvuk i vidite na vijestima da su ljudi poginuli i da je sve srušeno. Ali ne možete ništa da uradite, a mi smo našli način kako da se zabavimo.“

„Bio sam sve vrijeme sa Novakom, vježbali smo zajedno i svaki dan nam je izgledao normalno. On je bio usredsređen, ali se i mnogo zabavljao u to vrijeme. Mnogo se smijao.“

Đoković je često trenirao u teniskom klubu Partizan, ogranku sportskog društva koje uključuje i fudbalskog velikana sa 27. titula šampiona Srbije, kao i uspešne košarkaške i vaterpolo ogranke.

Dušan Grujić je predsjednik Partizana 22 godine i kaže da je to klub koji Đoković „drži u svom srcu“.

„Kad negde provedete 11 godina , kao što je on proveo ovdje, ne znam kako to drugačije reći, nego da mu je teniski klub Partizan u srcu„, dodaje on.

„Novak je prve korake napravio na Kopaoniku, ali to je bilo kratko. Kad je imao šest godina, došao je u Partizan. Dali smo mu sve što smo mogli i sve što je želio.“

Fotografije njihovog najvećeg sina, zajedno sa drugim polaznicima uključujući šampionku Rolan Garosa 2008. godine Anu Ivanović, krase zidove skromnog sjedišta kluba.

Na jednoj Novak, dječačkog izgleda, nosi kapu i šal sa grbom Partizana, zajedno sa prijateljicom iz djetinjstva Anom Ivanović. Inače, Đokovićev komšija Đorđo Milenić kaže da je stalno govorio deda Vladi da „oženi Novaka i Anu“.

Na drugoj je Đoković sa 16 godine, u klupskom crno-bijelom dresu, dok se koncentriše da odigra dvoručni bekhend – udarac koji je od tada i te kako usavršio.

Kad smo stigli u prostorije kluba u toku je bilo godišnje krečenje. Stolice i stolovi su nagurani na sredinu prostorije, a prozori prekriveni najlonom.

Dragan Gavrilović – jedan od članova zadužen za održavanje 75-godišnjeg kluba – vrlo rado odlaže alat da bi pričao o tenisu.

Vadeći cigaretu prstima punim tragova bijele farbe, on kaže: „Dok je Novak još bio mali, tu negdje od 12. do 15. godine, dolazio je ovamo da igra, a ljudi iz svih djelova grada su dolazili da ga gledaju.“

„Oni su znali – i mi smo znali – da su mu suđene velike stvari. Svi su željeli da ga vide. Željeli su da vide istoriju u začetku.“

A na Banjici, iza njegove stare stambene zgrade, živopisni mural prikazuje Đokovića u sredini, dok mu je s jedne strane deda kog je toliko volio, a sa druge trenerka iz djetinjstva Jelena Genčić.

Mještani prolazi ni ne obraćajući pažnju. Neki možda i ne znaju da je Đoković živio ovde, ali njih nema mnogo.

Žena koja ispred jednog stana sa baštom mete lišće i prašinu, zastaje da popriča sa nama. „Da, i treba da pišete o Novaku, i treba„, kaže ona.

„On kao da je pao s neba. On kao da nije čovjek, a opet je tako skroman, normalan tip.“

Ona ovdje živi 40 godina. Pokazuje na betonski fudbalski teren iza nas, gde nekoliko pasa lutalica spava na suncu.

„Tu je obično igrao fudbal. Kad je imao vremena, naravno, pošto je mnogo trenirao.“

„A onda je postao slavan, ali bi i dalje dolazio kad god je mogao, bilo na jedan dan ili pet minuta.“

Ne želi da kaže kako se zove i nestaje u bašti, rekavši da ne želi više da govori. Međutim, vraća se za nekoliko minuta, očigledno nesposobna da se zaustavi u iskazivanju ponosa i ljubavi prema Đokoviću.

Ona je jedna od mnogih koja je noći provodila u podrumskom skloništu tokom bombardovanja. Kad se pomene ova tema, ponovo se povlači.

„Nemojmo o tome„, kaže ona. „Nije lijepo govoriti o komšijama u jedno tako nezgodno vrijeme.“

Ali ipak dodaje: „Dok smo bili tamo, govorila sam mladima da bježe, da napuste zemlju. U to vrijeme smo mislili da neće bombardovati civile… Ali jesu.“

NATO je vazdušne napade na Srbiju počeo 24. marta 1999. godine.

„Pokušavamo da budemo ‘dio Evrope’. Kako to, kad smo mi već sad dio Evrope? Kako misle da nas kao prihvate, kad smo mi odavno Evropljani?„, kaže Đorđo Milenić, Đokovićev stari komšija.

„Bombardovali su nas, a sada kažu da smo prijatelji. To su sve organizovali Amerika i Velika Britanija.“

A naročito je Kosovo* glavna tema. Politička poruka ispred Teniskog kluba Partizan – što je samo jedan od mnogih takvih grafita ispisanih po Beogradu – glasi: ‘Kosovo je sveta srpska zemlja.’

Mnogi smatraju da su ‘zapadni’ mediji opsednuti slikanjem negativnog stereotipa zemlje kao agresivne, neprijatne ili neprijateljske. To je još jedna stalna tema svih razgovora po gradu.

A ipak bi mnogi da se radije pođe dalje.

„Ljudi misle da smo mi loši„, kaže Đorđe Mitić, 37-godišnji taksista. „Ali ne dolaze da se u to uvjere sami. Ako gledate samo vijesti, imate potpuno drugačiju sliku.“

On priča šta mu se desilo prethodne noći.

„Pokupio sam neke Skandinavce na aerodromu, došli su poslom. Rekli su da su uplašeni.“

„Pitao sam ih: ‘Zašto ste uplašeni?’ Odgovorili su: ‘Zato što ste imali rat ovde’.“

„Rekao sam im da smo mi otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi.“

Saša Ozmo, novinar Sport kluba, opisuje Đokovića kao „nacionalnog heroja“ koji savršeno razumije odgovornost koju ima predstavljajući imidž srpskog naroda širom svijeta.

„Međutim, on ne samo da je ambasador prema spolja, već je ambasador i prema iznutra„, kaže on.

„Na primjer, postoji ogroman rivalitet sa Hrvatskom – bio je rat i sve je još uvek svježe – ali Novak uvijek otvoreno kaže u javnosti da navija za hrvatsku fudbalsku reprezentaciju.“

„To se ne sviđa mnogima ovdje, ali on pokušava da promijeni perspektivu. Veoma je dobar u tome.“

Nedavno se Đoković našao na vrhu ankete nacionalnog dnevnog lista koja je pitala mlade ljude u Srbiji na koga se najviše ugledaju.

„On je ogroman uzor. Imali smo neke stvarno velike sportiste koji su nadahnuli čitave generacije, ali nisu to činili na način na koji to Novak čini„, dodaje Ozmo.

„Na primjer, imamo košarkaša po imenu Vlade Divac koji je ogroman globalni ambasador i igrao je u NBA tokom bombardovanja.“

„Ali Novakov domet je mnogo širi – on je heroj za sve vrste ljudi u Srbiji. Njegova ličnost je takva da svi mogu da se identifikuju sa njim.“

„Tenis je treći sport u zemlji, posle fudbala i košarke – ali Novak je najpopularniji.“

Izvor: BBC na srpskom

Pročitajte još:

Zakazan 54. spektakl dvojice najboljih: Novak protiv Rafe