Prepodobni Simeon Dajbabski

Sveti Simeon je rođen 1854 .godine na Cetinju, u donjokrajskom bratstvu Popovića kao mali Savo. Osnovno školovanje završio je na Cetinju. Kasnije se obrazuje u Kijevskoj Bogosloviji a potom i u tamošnjoj Duhovnoj akademiji, nadahnjujući se životima i podvizima osnivača i prepodobnih otaca Kijevske Lavre.

U Kijevu je zamonašen u rukopoložen u čin jeromonaha, a 1888. godine vraća se na Cetinje, gdje mu je određena služba Božjeg služitelja u manastiru Svetog Nikole na Vranjini, a godinu dana kasnije i u manastiru Ostrogu, gdje je bio i predavač u tamošnjoj monaškoj školi, koju je pokrenuo Mitropolit Mitrofan Ban.

Na osnovu čudesnog viđenja, koje mu je Bog otkrio, jeromonah Simeon je inicirao gradnju crkve na mjestu današnjeg manastira Dajbabe krajem 19. vijeka. Ostatak svog života jeromonah Simeon je proveo služeći novootkrivenoj Dajbabskoj Svetinji.

Prepodobni Simeon Dajbabski upokojio se u Gospodu 1. aprila (po gregorijanskom kalendaru) 1941. godine. Njegove prepodobne mošti su otkrivene na 55. godišnjicu od njegovog upokojenja 1996. godine u manastiru Dajbabe, nastojanjem Njegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa Cetinjskog Mitropolita Crnogorsko-primorskog g. Amfilohija, brojnog sveštenstva i vjernog naroda, poklonika Dajbabskog manastira. Od tada pa do danas, svake godine se na dan starčevog upokojenja održava veliki sabor u manastiru Dajbabe.

Prepodobni Simon Dajbabski je kanonizovan 29. aprila 2010. godine na zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve.

Predgovor iz knjige “Prepodobni starac Simeon ia Dajbaba”, protojerej Vasilije, Cetinje 1991.

Mitropolit Crnogorsko-primorski AMFILOHIJE

Proročka je riječ: „Sjećanje na pravednika je s pohvalama”. Ona se, evo, ostvaruje i u naše dane na pravednom Starcu Simeonu iz Dajbaba, kod Podgorice. Lik njegov i djela njegova i njemu sličnih ljudi, zaborav, očevidno, pokriti neće, a i ne može. U vremenima velikih zabuna i bespuća, o. Simeon Popović je hodio stemeno, vječno — novim putem čistote, cjelomudrija i svetosti. Zato se i na njemu ispunila istina iz Knjige Premudrosti Solomona: „Časna starost nije u mnoštvu ljeta, niti se mjeri brojem godina; sjedina ljudima je razboritost i zreo uzrast — život neuprljan” (gl. 4, 8—9).

Nekadašnja zemlja Zeta, sadašnja Crna Gora, obiluje kamenom i jadom, ali i oltarima pravim na kamenu krvavom — i svecima u njima. Temelj njene duhovne građevine i njene istorijske prirode je Sv. mučenik Jovan Vladimir. Pridržavaju je i njenu arhitektoniku održavaju četiri nepokolebiva stuba: Sv. Vasilije Ostroški i Sv. Petar Cetinjski, pravedni Despot Stefan Štiljanović i prepodobni Stefan Piperski. Mošti Sv. Arsenija Sremca, koje čuva u svojim njedrima, opipljivi su svjedok njenog neprekinutog svetsavskog nasljeđa. Naravno, ne i jedini. Miluje je i na djetinju čistotu priziva čedna ruka novomučenika Ostroškog Čobanina Stanka. Sestrinsko-materinska žrtvena ljubav i djevičanski stid Prepodobne Stefanide (Stevke Burčević) iz Vrake kod Skadra (savremenica Starca Simeona, upokojila se 1945. g. u Bitolju), preporađa je vjekovima i obnavlja duhom i dahom vječne Ljubavi.

Dragocjeni kamen našeg vremena ugrađen u tu nerazorivu građevinu upravo je Starac Simeon iz Dajbaba. Živeći u ovom vijeku velikih promjena i zabluda, često krvavo plaćenih, ali i vremenu dragocjenih iskustava i prozrenja, o. Simeon nije podlegao zabunama i zabludama. Uspio je da prozre u suštinu zbivanja, ali i samu njihovu Hristoliku potku; uz to i da poživi vjerno svome prozrenju i životnom opredjeljenju. Savremenicima je kao takav, zračio svojim životnim primjerom i djelom, pa sija, evo, i sijaće i svojim potomcima. Primio ga je Bog, po proroku, sebi “da ne bi zlo izmijenilo razum njegov” (Prem. Solom. 4, 10), i to zlo ogromno, koje se pred kraj njegovog zemnog života isprtilo na njegov narod. „Pohitao je iz zle sredine” (isto, stih. 14), u vremenu velike smutnje i raspamećenosti, da bi se u ove dane našeg vraćanja sebi i pameti, ponovo vratio, i zasijao Crnoj Gori i mnogo šire od nje, novom svjetlošću preporoditeljskog putokaza.

Starac Simeon u duhu svojih duhovnih predaka, nadahnut, u toku svoga školovanja, ruskom pobožnošću podizao je Manastir Dajbabe, svetinju u neposrednoj blizini nekadašnje Zetske Svete Gore, tj. brojnih manastira na Skadarskom jezeru, procvjetalih u vrijeme Balšića, sačuvanih u narodnom pamćenju i povjeonici. Tako je on, ustvari, obnavljao zamrli duhovni život na crnogorskim prostorima, a i šire, i time vraćao svoju i narodnu dušu čistoti, pripremajući je za velika iskušenja ratnog i poratnog bezumlja. To nam, upravo, potvrćuje, u ovoj knjizi, skicirani životni put Starca Simeona kao i izbor iz njegovih spisa, pridodat žitiju.

Izvor: Mitropolija