Преминуо писац и глумац Јосип Пејаковић
1 min read
Фото: Принтскрин Спутњик
Писац и глумац Јосип Пејаковић преминуо је синоћ у 78. години.
Вест о његовој смрти објавио је његов син Дејан Пејаковић.
Рођен је у Травнику 1948. где је похађао основно и средње образовање.
У Сарајеву је завршио Драмски студио.
Остварио је више 50 премијерних улога у Народном позоришту Сарајево, а глумио је и у многим филмовима, објавила је РТРС.
Написао је и неколико монодрама и филмских сценарија од којих су најзначајнији: “Ој животе”, “Он мени нема Босне”, “Људски фактор”, “Кућа поред пута”.
Једно време је био певач травничке рок групе “Везири” у којој га је касније заменио Сеид Мемић Вајта. Након тога се посветио глуми.
Cesto se – iz kurtooazije, interesa, zbog prolaznosti zivota i straha od smrti koja sve nas ceka, ili cisto reda radi da se ne bi nesto izostavilo a sto se desava u neprijateljskom komsiluku – objavi odlazak nekoga ko mozda i nije vrijedan pomena i ko nije bitan, posebno ne za srpsku kulturu koja odise otvorenoscu i ukljucivoscu.
Koreknosti radi, koja dominira svjetskom, pa cak i tom podlom i neiskrenom “Balkanskom” licimijernoscu, mi eto pomenemo i one za koje sam siguran da se vecina srba iz Sarajeva ne bi slozila, posebno ne onih koje je taj grad svojom srednjovjekovnom ucmaloscu gusilo, i na kraju protjeralo ili im skratilo zivot kao onim nesrecnicima na stratistu, u jami “Kazani”.
Ne ulazeci u diskusiju vrijednosti njegovih glumackih i literarnih dostignuca-pitanje je koliko se njegov rad moze posmatrati izolovano od tog mahalskog duha kog je on promovisao rame uz rame sa Behkom i Ljucom- sumnjam da je na bilo koji nacin zavrijedio pomena u srpskoj kulturnoj javnosti. Na kraju on je, kako je to on sam definisao, zivio svom dusem i srcem za tu jednu od “sest septickih jama” koje su nastale s raspadom Jugoslavije.
Da je to tako, postoje nepobitne cinjenice, a to je da dok su njegove srpske komsije pa i kolege iz BiH (ne)kulture preko noci u tom mracnom sarajevskom vilajetu nestajale, on kao dramski umjetnik koji je promovisao travnicki i sarajevski “mahalski kult bio postedjen stradanja. Na kraju, sta je Josip ucinio kao umjetnik da se suprostavi tom uzasu kroz koji su neduzni prolazili? Ocito je da je – sto nas iskustvo i istorija balkanskih mrznji i trvenja uci – ne cinjenje deleko jace od samog akta cinjenja, a cutna vise nego gromglasnija od grmljavine.
Molim Vas, budite milostivi, postedite nas politicke korektnosti u kulturi.