Pregled položaja vjerske nastave u državama Evropske unije sa posebnim osvrtom na pravni status vjeronauke u Austriji – 4. dio

Piše: Branislav Đukarić, inspektor za pravoslavnu vjeronauku u Austriji

Zakonskim regulisanjem vjerskog obrazovanja u školsko-obrazovnom sistemu Austrije, uz već pomenute zakonsko-pravne regulative, pravno-administrativni okviri vjersku nastavu artikulišu u nekoliko sledećih postavki:

• Vjerska nastava je obavezan nastavni predmet u svim državnim i privatnim školama sa pravom javnog glasa, za sve pripadnike javno priznatih hrišćanskih crkava, odnosno vjerskih zajednica.
• Vjeronauka je, dakle, obavezna ali sa mogućnošću odjave, i to samo u prvoj nedjelji od početka školske godine. Ona nije definisana kao fakultativna, a ni kao alternativno izborna, u eventualnoj mogućnosti izbora nekog alternativnog nastavnog predmeta. Obavezno pohađanje etike kao novog nastavnog predmeta uvodi se, po prvi put u Austriji, početkom ove školske godine u prve razrede u svim srednjim školama i to za sve one učenike koji ne žele da posjećuju nastavu vjeronauke. Vjeronauka kao obavezan nastavni predmet nije zastupljena jedino u zanatskim školama (Berufsschulen). U njima je ona jedino izuzeta kao obavezan nastavni predmeto i jedino u ovim malobrojnim školama važi kao izborni predmet, izuzev Tirola i Foralberga, gdje je vjeronauka i u ovim školama takođe obavezna. U zanatskim školama oni koji žele da posjećuju vjeronauku moraju sami da se prijave, što u svim ostalim školama nije potrebno.
• Na osnovu tzv. «negativne vjerske slobode» od vjeronauke se može lično odjaviti svaki vjersko punoljetan učenik sa napunjenih 14 godina, odnosno nepunoljetan do napunjene 14 godine života i to uz pismenu saglasnost svojih roditelja. (1921/1939; ponovo objavljen BGB1. Nr. 166/1985).
• Učenici, koji su bez vjerske pripadnosti (ohne religiöses Bekenntnis) ili pripadaju onoj vjerskoj zajednici, koja zakonski ne može da bude ili još uvijek nije priznata, mogu da učestvuju na vjerskoj nastavi jedne od već zakonski priznatih crkava ili vjerskih zajednica, ako se na ovu sami prijave i dobiju saglasnost nadležne crkveno-školske uprave.
• Nastavni plan je u isključivoj ingerenciji crkve. Država nema nikakav uticaj na nastavni plan, a njegovo objavljivanje od strane resornog ministrastva ima samo deklarativni karakter.
• U vjerskoj nastavi postoji potpuna sloboda korišćenja svih nastavnih materijala i sredstava, odnosno nije potrebna dozvola za njihovu nastavnu upotrebu od strane državno školskih vlasti, ali istovremeno ne smiju ni da budu u isključivoj protivriječnosti sa opštim vaspitanjem građanskog društva
• Učešće u bogoslužbenom životu crkve, naročito u školskim bogosluženjima je dopušteno, odnosno nije regulisano kao obavezno, već više kao slobodno pravo svakog učenika.
• Pravo na cjelokupnu kadrovsku i vjersko-obrazovnu politiku ima isključivo crkva i to u saradnji sa državnim resornim ministarstvima i nadležnim školskim vlastima.
• Vjeroučitelji bivaju birani i postavljani od strane nadležne crkve, odnosno vjerske zajednice, u ograničen ili neograničen radni odnos, dok sve druge obaveze (lična primanja, penziono, zdrastveno i socijalno osiguranje) preuzima država Austrija.

Država, kao pravni nosilac javnog školstva, dobija jasno određeno pravo nadgledanja vjerske nastave «u njenom organizacijsko-tehničkom i školsko-disciplinarnom pogledu», ali se ograničava i ne može da utiče na njen nastavni sadržaj. Vjeronauka tako i važi za obavezan nastavni predmet u gotovo svim državnim i privatnim školama u Austriji. Prema tome i pravoslavna vjeronauka je konfesionalno određena i obavezna za sve učenike pravoslavne vjeroispovesti, ako se oni, sami ili uz roditeljsku saglasnost, početkom školske godine pismeno ne odjave.

Drugačije rečeno, učenici koji nisu napunili četrnaest godina imaju mogućnost da se od nje odjave i to isključivo uz pismenu saglasnost svojih roditelja u roku od pet kalendarskih dana od početka školske godine. Ako su napunili četrnaest godina i ne žele da je posjećuju, obavezni su da to sami učine.

Pravo odjave (§ 1 Abs.2) od vjerske nastave uvedeno je još 1945. godine, na prijedlog i insistiranje prvog poslijeratnog komunističkog ministra za obrazovanje Ernsta Fišera da se vjeronauka ponovo uvede kao obavezan nastavni predmet, ali sa mogućnošću odjave. Ovo pravilo dobilo je potom u pomenutom Zakonu i svoje prve zakonske okvire. Pitanje odjave od vjerske nastave se i dan-danas konkretizuje kao osnovno vjersko pravo svakog učenika (Art. 14 StGG) na sopstveni izbor pripadnosti jednoj od ovdašnjih javno priznatih tradicionalnih crkava, odnosno vjerskih zajednica (Art. 15 StGG i. V.m. Art. 17 Abs. 4 StGG). Odjava od vjerske nastave bilo kakvim podstrekivanjem (dijeljenjem odjavnih formulara, diktiranjem odjavnih tekstova, navođenjem olakšanja nastavnog plana u slučaju odjave i sl.) zakonsko-pravnom uredbom je regulisana, tačnije zabranjena ( § 46 Abs. 3 SchUG – Verbot der Werbung für schulfremde Zwecke). Doneseni školski zakoni, kojima pripada i Zakon o vjerskoj nastavi mogu se, kao i ustavni zakoni, donositi i menjati isključivo dvotrećinskom parlamentarnom većinom (Art. 14 Abs. 10 Bundesverfassung).

Dakle, po još uvek važećem Zakonu o vjerskoj nastavi, samo zakonski priznate crkve ili pak druge vjerske zajednice stiču pravo organizovanja vjerske nastave u državnim školama Austrije. Sve ostale to mogu da učine jedino u svojim unutar crkvenim, odnosno vjerskim okvirima, ali nikako u državnim školama. Vjerska nastava u svim javnim privatnim i državnim školama tako i spada jedino u ingerencije ovdašnjih javno priznatih crkava, odnosno vjerskih zajednica. U odnosu na svoje unutarnje sadržaje i njenu didaktičku, odnosno stručno pedagošku koordinaciju savremenih nastavnih aktivnosti, vjeronauka stoji u neotuđivoj nadležnosti crkve. U pogledu na cjelokupnu unutrašnju organizaciju vjerske nastave, crkvi preostaje njeno neprikosnoveno pravo da se o njoj brine i stručno nadgleda, odnosno vrši njeno unutrašnje praćenje, koordinaciju, savjetovanje, unapređivanje, ispunjavanje okvirnog nastavnog plana, ocenjivanje uspješnosti i osiguravanje kvaliteta nastave. Vjeronauka tako i ima za zadatak da školsku mladež, na jedan pedagoški valjan način, vaspitava i uvodi u vjerske tradicije i temeljna načela vjere i morala. Vjerskim vaspitanjem i obrazovanjem u školama, djeca i mladi se upoznavaju sa onim iskonskim vrijednostima bitnim za njihov sveukupan razvoj u jednoj višekulturnoj i višekonfesionalnoj društvenoj zajednici.

Rukovodeći se važećim Zakonom o vjerskoj nastavi, Pravoslavna crkva u Austriji organizuje, još od početka školske 1992/93. godine, za sve učenike pravoslavne vjeroispovijesti, pravoslavnu vjersku nastavu u preko hiljadu javnih škola na području čitave Austrije. Koordinaciju između državno-školskih i crkvenih vlasti vrši od strane Pravoslavne crkve osnovana Kancelarija za pravoslavnu vjersku nastavu (Orthodoxes Schulamt). Ona je unutar crkvena ustanova nadležna po svim pravnim, personalnim, disciplinskim i administrativnim pitanjima pravoslavne vjerske nastave. Kancelarija preuzima sve organizacijske poslove i, u skladu sa državnim odredbama, čini korespondirajuće mjesto za sve gradske i pokrajinske školske ustanove. Saradnja između crkvenih i školskih vlasti, cjelokupna unutrašnja organizacija, sigurnost i poboljšanje kvaliteta nastave i to putem uvođenja savremenih religijsko-pedagoških dostignuća i inovacija, kao i sama koordinacija i nadgledanje nastavnih aktivnosti vjeroučitelja, spada u nadležnost stručnog inspektora (Fachinspektor-a) za vjersku nastavu u Austriji.

Osnovni zakoni i pravne uredbe

Staatsgrundgesetz vom 21. Dezember 1867, RGBI. Nr. 142
(Osnovni državni zakon od 21. decembra 1867., br. 142) sadrži zakonske uredbe o temeljnim građanskim pravima.
Schule-Kirche-Gesetzes vom 25. Mai 1868, RGBI. Nr. 148
(Škola-Crkva-Zakon od 25. maja 1868., br. 148) uspostavlja osnovne zakonske okvire o načelnim odrednicama odnosa crkve i države.
Bundesgesetz vom 13. Juli 1949, betreffend den Religionsunterricht in der Schule (Religionsunterrichtsgesetz) BGBI. Nr. 190/1949
(Savezni zakon od 13. jula 1949., koji se odnosi na vjersku nastavu u školama «Zakon o vjeonauci» br. 190/1949) definiše zakonske odluke i okvirna pravila po pitanju vjerske nastave u javnim školama. Uzimajući u obzir i sve one potonje zakonske odluke koji su preinačili ili dopunili Zakon o vjerskoj nastavi i to:
a) Gesetz vom 10. Juli 1957, BGBI. Nr. 185 (Zakon od 10. jula 1957., br. 185)
b) Gesetz vom 25. Juli 1962, BGBI. Nr. 243 (Zakon od 25. jula 1962., br. 243)
c) Gesetz vom 29. April 1975, BGBI. Nr. 324 (Zakon od 29. aprila 1975., br. 324)
d) Gesetz vom 9. Juni 1988, BGBI. Nr. 329 (Zakon od 9. juna 1988., br. 329)
e) Gesetz BGBI. Nr. 256/1993, (Art. 15) (Zakon iz 1993., br. 256, paragraf 15) f) Gesetz BMUKK-10.014/2-III/3/2007 (Zakonska odluka od marta 2007., br. 10.014/2)