Pravoslavni kalendar: Sveti mučenici Trofim, Savatije i Dorimedont

Sveti mučenici Trofim, Savatije i Dorimedont
U vrijeme cara Prova, u III stoljeću, kada nad Antiohijom načelstvovaše neki Atik, dođoše u Antiohiju dva hrišćanina, Trofim i Savatije, obojica ugledni i česni građani.

No dogodi se baš u to vrijeme nečisto praznovanje i žrtvoprinošenje Apolonu u Dafni kod Antiohije. Atik se naročito staraše, da svi građani uzmu učešća u tom praznovanju.

Pa kako neki vidješe Trofima i Savatija i javiše Atiku, da ovi stranci ne uzimaju učešća u njihovom praznovanju, uze ih Atik na sud, pa kad se ne odrekoše Hrista, vrže ih na muke jednog po jednog.

Pošto izbi i namuči Trofima posla ga u Frigiju nekom Dionisiju, još ljućem mučitelju hrišćana, a on izvede iz tamnice Savatija i poče ga suditi.

Kada mučitelj upita Savatija ko je i kakvoga je čina, on odgovori: „čin i dostojanstvo moje, i domovina, i slava, i bogatstvo jeste Hristos Sin Božji, vazda živi, čijim promislom vasiona stoji i upravlja se.“ Zato ga biše i trzaše i strugaše gvožđem, dok mu se kosti pod mesom ne ukazaše. U tim mukama i skonča. A Trofima mučitelj Dionisije udari na velike muke, i držaše ga u tamnici još za veće. Tada dođe Trofimu u tamnicu i služaše mu senator neki Dorimedont, potajni hrišćanin.

Kada ovo doznade mučitelj, stade mučiti obojicu podjednako, pa ih najzad baci pred zverove. No zverovi ih ne dirnuše. Dorimedont sveti naročito dražaše medvjedicu vukući je za uši, da bi ga rastrgala, ali se medvjedica pri svem tom umiljavaše. Mučitelj naredi, na posletku, te posjekoše mačem sv. Trofima i Dorimedonta. Duše ovih sv. mučenika sad caruju na nebesima.

Tropar (glas 8):
U Trojici hvaljeni Bog, trojicu mučenika proslavi, Trofima, Savastija i Dorimedonta. U Njega vjerovaše i đavola pobijediše: Njihovim molitvama, Hriste Bože naš, smiluj se na nas.

Sveti mučenik Zosim pustinjak

Neki knez Kilikijski Dometijan iđaše u lov u planinu sa slugama svojim. U planini vide stara čobjeka, okružena zvjerovima, krotkim kao jaganjcima.

Upitan ko je i šta je, starac odgovori, da mu je ime Zosim, da je hrišćanin, i da odavno živi sa zvjerovima, koji su bolji od mučitelja hrišćana u gradu. To uvrijedi Dometijana, koji i sam beše ljuti mučitelj hrišćana, pa okova Zosima i posla ga pred sobom u Nazaret, gdje ga naročito htjede mučiti, da bi tamo zaplašio one koji vjeruju u Hrista.

I kada ga svega izranjavi i iskrvavi udarcima veza mu kamen o vrat, pa ga uzdiže na jedno drvo. Pa mu se rugaše knez: „zapovijedi, da dođe jedan zvijer, pa da i mi svi vjerujemo!“ Sv. mučenik se pomoli Bogu, i zaista pojavi se ogroman lav, koji priđe Zosimu i poturi glavu svoju pod kamen, da olakša mučeniku. U velikom strahu odriješi knez Zosima, no ovaj ubrzo zatim predade duh svoj u ruke Gospoda svoga.

Sveti Teodor knez Jaroslavski Pravedan i milostiv, pred smrt primio shimnu i upokojio se 1298. god.

U pustinju suhu, od ljudi daleko,
Sveti Zosim beše zarana utek’o,
Da se u samoći razgovara s Bogom,
I provodi život u trudu premnogom,
U molitvi, postu, u noćnome bdenju,
I u spasonosnom bogoudubljenju.
Ko angel u bdenju, kao div u veri,
Nezlobnost njegovu osetiše zveri.
Mrzitelji ljudi zavoleše sveca,
Poslušna mu behu kao ocu deca.
A milosan svetac milošću ih kroti,
Zver se odaziva dobrotom dobroti,
I dobrotu pamti, i zlom je ne vraća,
Dobrotvoru svome zahvalnošću plaća.
Progonjen od ljudi, zverovima mio,
Međ zverove Zosim beše s’ uselio,
No zverovi – ljudi otkriše mu selo,
Mukama mu ljutim umoriše telo.
Sad se Zosim sveti na nebu raduje.
Sa svecima mnogim u Raju likuje.
I moli se za nas da brod prebrodimo
I u Raju sa njim da se veselimo.

U ovaj svijet zemaljski ništa realnije nije ušlo od Gospoda Isusa Hrista, ništa realnije kao Bog i ništa realnije kao čovek. U istini sav ovaj svijet izvan Isusa Hrista izgleda prizrak. Ni zemlja ni voda ni vazduh ni svjetlost nemaju ni izbliza tu realnost koju ima On. Gle, sve će ovo proći, a On će ostati. Vaistinu On je kamen temeljac jednog neprolaznog svijeta, i samo onaj, ili ono, što se pripije čvrsto uz taj kamen, moćiće sudjelovati u tom neprolaznom svijetu, neprolaznoj realnosti. Burni ali nemoćni talasi vremena srdito su udarali, i danas udaraju, čas o realnost Božanstva Hristova čas o realnost Čovečanstva Njegovog. Jer koliko je trebalo hrišćanima truda, da otvaraju oči bezbožnicima, i dokazuju Božanstvo Hristovo, toliko im je trebalo truda, da otvaraju oči jereticima i dokazuju Njegovo Čovječanstvo.

No Duh Sveti sveznajući postarao se unaprijed, i preko Jevanđelista spremio oružje hrišćanskim borcima unapred. Sad je duša moja žalosna. Zar bi Gospod osjećao žalost, da nije bio pravi čovjek, podložan svima nemoćima tjelesne prirode izuzev grijeha? I ne samo žalost no i strah: Oče, sačuvaj me od ovoga časa. Ovo govori nemoćna priroda čovječja, koja se grozi smrti (jer o smrti je riječ), ali ne grešna nego bezgrešna priroda čovečja, jer Gospod odmah dodaje: ali zato dođoh na čas ovaj. Vidite li, koliko je važna smrt Hristova?

Mi smo njome iskupljeni, njome spaseni. Neka se niko, dakle, ne zaustavlja jedino na nauci Hristovoj, nego neka se prenese na Golgotu i posmotri sa užasom krvavu žrtvu na Krstu, koja je prineta za grijehove naše, za spasenje naše iz smradne čeljusti zmije preispodnje.

O Gospode Isuse, postradavši nas radi i našega spasenja radi, pomiluj nas još jedanput, i još jedanput. Tebi slava i hvala vavek. Amin.