Pravila bordela 2: Odbrana buba švabe u ulozi metafore

Kada je Aleksandar Tijanić nazvao Vladimira Bebu Popovića lakiranom bubašvabom, da li je time naružio čarobni životinjski svijet? Da li su se tada brojni zaštitnici životinja mogli naći uvrijeđeni jer ta divna stvorenja, bubašvabe, koriste tj. zloupotrebljavaju da bi bio opisan karakter jednog nepriličnog ljudskog dvonožca?!

Piše: Željko Ivanović

Da li je tada, 2004. godine, kada je Tijanić pisao o bubašvabi koja je kao dio udružene kriminalne grupe, nakon 12. marta 2003. i ubistva premijera, odlučivala o životu i smrti u Srbiji da li je nekom od poštovanih zaštitnika prava životinja palo na pamet da piše Briselu i traži osudu autora?!

Pogađate da je odgovor na sva ova pitanja negativan. Jer, Tijanić je koristio bubašvabu kao metaforu da bi oslikao portret jednog javnog djelatnika, ironičnog nadimka Beba. Možda nepravedno i grubo prema bubašvabama, ali autor ih je ovdje iskoristio kao simbol štetnosti, ništavnosti, nelagode…

Da bi time opisao karakter i učinak VBP. Atribut lakirana, opet nije bio usmjeren protiv bubašvaba. Niti je imao namjeru da kaže nešto ružno o njima. To je samo sastavni dio iste metafore. Da se dodatno pojača slika. Da ukaže na skorojevićki i malograđanski karakter VBP. Da kroz taj atribut autor opiše kako je bivši konobar uskakanjem u lakirane cipele preko noći postao jedan od najvažnijih ljudi u državi. Bio je to, u stvari, portret cjelokupnog srpskog društva lakirane bubašvabe na vrhu, ljudskost i vrlina na dnu, pod zemljom.

Eto kako su moćne metafore. Bravo ti ga, Tijaniću. Moja Pravila bordela (Vijesti, 25. 8. 2015), koja su toliko uznemirila lakiranog i njegovu brojnu potpisanu poslugu, imala su istu svrhu. Da na satiričan način ukažu na razorene vrijednosti i uništeno društvo, u kome je sve na prodaju. Kao i u bordelu. I gdje caruje lakirana bubašvaba. Njegova istina i sistem vrijednosti! Vrisak kojim se pokušava zabraniti satira, najbolji je indikator fašizacije društva. Gdje će lakirani u ime Diktatora propisivati šta je istina, pravda, zakon, metafora…

Dakle, da li isti principi važe u bordelu kao i na javnoj sceni glasilo je pitanje koje je sugerisalo i odgovor na kraju moje prethodne kolumne… Kao što prostitutka prodaje svoje tijelo, političar prodaje svoje birače, a novinar svoju publiku i profesiju. I kakve veze to ima sa polom i ženskim pravima. Takvo ponašanje je imanentno svim polovima, vjerama i nacijama. O tome govori i šaroliki spisak sljedbenika VBP. Na čelu sa majstorom za registarske tablice, uglednim Bjelopoljcem i ministrom S.N.

Lakirana bubašvaba misli da je njegova vještina spinovanja moćnija od svake logike i promišljanja. Umjesto da priča o svojim specijalcima na Javnom servisu, on zapomaže nad kolumnom u Vijestima. Kao što je, koliko juče, umjesto desetina priloga o najvećoj pohari Budve u njenoj istoriji, okrenuo tzv. Javni servis i ostalu propagandu na tjeranje vještica u Tužilaštvu koje su za sitne pare dale ekskluzivu Vijestima.

Šopehnauer je zapisao: „U tridesetoj, beše mi zaista mučno i zamorno da kao sebi ravne tretiram stvorove koji to uistinu nisu„. Ponekad to može da ispadne i zabavno. Zato im otpisujem. Zamjenom teza i velikom bukom, lakirani i njegova posluga, pokušavaju od bubašvabe napraviti lava, a lava pretvoriti u bubašvabu. Zato sam ja i dalje za legalizaciju prostitucije, u bukvalnom i metaforičnom smislu. Time bi se, ako govorimo o bukvalnom značenju, stvorili uslovi da se značajno smanji seks-trafiking i trgovina bijelim robljem. Što možda pogađa lakiranog, jer stvara problem klijenteli, među kojom je ne mali broj njegovih prijatelja, poslodavaca i sponzora.

S druge strane, ako imamo u vidu metaforično značenje, demaskiranjem trgovine javnim profesijama suzbija se toliko česta pojava prodaje principa dviju važnih skupina političara i novinara. Oni koji ne trguju sa tim principima, nemaju razloga da se nađu pogođeni ovom metaforom, one druge metafora boli. Zato su se prepoznali i potpisali. Ali, to je već njihov problem. Uostalom, za to nije kriv autor. Kriva je metafora.