Pozivnica

Piše: Milija Pajković

Dugogodišnja i poprilično izlizana priča o ,,srebrnim medaljama zlatnog sjaja“ sportista i sportistkinja sa naših prostora se nastavlja. Tako je to kad je među sportskim novinarima (slično je i u drugim oblastima novinarstva) dosta onih koji su u taj svijet upali kao padobranci početnici kad ih nosi vjetar i takvo njihovo poimanje može se posmatrati i kao izraz nekog njihovog lažnog patriotizma i dodvoravanja. Ne treba nikako zaboraviti, primjera radi, kako su mnogi od njih okrenuli leđa upravo Novaku Đokoviću, kojeg sada uzdižu u nebesa, onda kad je počeo da klizi sa vrha. Pored toga, svjedoci smo da takvi napadaju sudije, i to bez razloga, sve u cilju prije napomenutog, tako unoseći zabunu u taj sportski događaj, uz brojne izlive nepotrebne pristrasnosti. Jasno je da to čine i iz političkih pobuda, po naredbi ili onako sami radi još boljeg i lagodnijeg uhljebljenja.
Međutim, jasno je da jasnije ne može biti da je srebrna medalja srebrna, pa, čak, ni u figurativnom obliku ne može biti zlatnog sjaja, nego samo srebrnastog, inače bi sportska nadmetanja postala bez ikakvog smisla a, ujedno, tako se i pokušava osporiti nečija osvojena zlatna medalja – sportska takmičenja nose u sebi pored nečije vrijednosti, nadmoći i ponešto sreće, a to treba imati, svakako, na umu.
Košarkaši Srbije, s okrnjenim sastavom, poslani su na Prvenstvo svijeta koje se održavalo na Filipinima, u Areni Azija, u Pasaju, u Manili, onako reda radi, bez nekih pretjeranih očekivanja, barem prema mišljenju mnogih, ali su stigli do srebrne medalje, što je veliki podvig, dostojan divljenja i poštovanja. Podvig bi bio pravi da su smogli snage, a imali su priliku za to, da pobijede reprezentaciju Njemačke. Ovako, poklekli su i prokockali istorijsku priliku, koja ko zna da li će im se i više ukazati, jer Amerikanci, najvjerovatnije, neće više na ovakva takmičenja slati svoje trećepozivce.
Ipak je čudno da je taj finalni poraz proslavljen na prostoru ispred zgrade Skupštine, kao da je u pitanju pobjeda, a to može ličiti, a ne mora, na nekakvo tjeranje inata. Izuzetak od toga je velika podrška svih prisutnih za hrabrog Borišu Simanića, kojem sreća nije bila nimalo naklonjena na ovom Prvenstvu, a jasno je i zbog čega. To je nešto što ukazuje i na veličinu našeg naroda.
Međutim, pristalica sam, a može to, vjerovatno, nekom i zasmetati, da se ovakvi dočeci priređuju samo osvajačima zlatnih medalja i to u olimpijskim sportovima, prevashodno onim starim. Naravno, ne smeta da i osvajači i osvajačice srebrnih i bronzanih medalja sa priznatih i jakih nadmetanja, budu tako izvanredno dočekani, ali prednost, svakako, treba da bude na strani onih najboljih.
Nego da se okanemo razmišljanja, biće vremena sa osvrte i prikaze o svemu tome, ali se ne smije ostaviti po strani činjenica da se na toj proslavi i na tom dočeku, na skupštinskom balkonu, nije pojavila Ivana Vuleta, ovogodišnja svjetska prvakinja u skoku udalj, koja je u Budimpešti, naprosto, oduvala svoje protivnice i to u svojoj 33-oj godini.
Odmah su se javili dežurni branioci iz pojedinih novina i portala, koji su predočili javnosti da je Ivana Vuleta otputovala na završno takmičenje Dijamantske lige, koje se održava u Americi, u Judžinu, 16. i 17. septembra i da je samo to razlog njenog odsustva. Naravno, za takvu vijest nijesu ni pitali Vuletu ili nekog iz njenog Stručnog tima.
A da su pitali, kao što su i trebali da učine, odgovor bi bio sledeći, i to od same Ivane Vulete, izrečen ili napisan 14. septembra u 12:31:
– Ja samo ne idem nigde nepozvana, između ostalog.
Svjetska prvakinja u skoku udalj je tako nedvosmisleno ukazala na to da ju niko nije ni pozvao ili, pak, uputio pozivnicu za taj veličanstveni događaj, koji je jedan od snova sportista i sportiskinja, da je pozdrave okupljeni u velikom broju, kao i ona i njih i da im, naravno, zahvali na podršci.
Nepozivanje najuspješnije atletičarke Srbije svih vremena, osvajačice olimpijske medalje, svjetske prvakinje na otvorenom, svjetske prvakinje i u zatvorenom, da se nađe na skupštinskom balkonu sa ostalim sportistima ne može se pravdati ispraznim i proizvoljnim pričama. Nesuvisli pokušaji pravdanja za jedan takav propust, još više podgrijavaju taj istinski promašaj, a oni dosežu dotle da navodno Vuleta ne voli takva pojavljivanja, a svemu tome treba dodati i odluku nadležnih službi grada Beograda da za takva okupljanja predloge treba da šalju nacionalni savezi sportova iz kojih su i slavodobitnici, pa makar bili osvajači medalja sa olimpijskih igra i svjetskih prvenstava.
Međutim, takvo neodgovorno ponašanje odgovornih može se odnositi ne samo na princezu i kraljicu skoka udalj ujedno, na Ivanu Vuletu, nego i na sport kojim se ona bavi, na atletiku, jednu od osnovnih, najpoznatijih, najbrojnijih i najdragocjenijih sportskih grana uopšte!
A podvig koji je ostvarila Vuleta, koja je osvajala medalje i pod djevojačkim prezimenom Španović, uistinu je nemjerljiv – ona je više nego ubjedljivo postala svjetska prvakinja, i to u disciplini veoma rado gledanoj na svim nadmetanjima. Ostaje nada, ukoliko iduće godine na Olimpijskim igrama u Parizu osvoji neku od medalja, pa i zlatnu, zašto da ne, da neće zaboraviti da je lično pozovu ili putem pozivnice, na poznati skupštinski balkon, a nezavisno od ASS.
Pa i ako tada ostane bez medalje, ona treba da predstavlja izuzetak i da bude na tom mjestu, jer za ono što je zaslužila, a nije dobila, nikad nije kasno…

Na fotografiji: Ivana Vuleta, dr Jovan Đurović i Strahinja Jovančević
Iz foto albuma dr Jovana Đurovića

Autor teksta Milija Pajković je 43 godine licencirani atletski trener, nekadašnji je selektor i trener reprezentacije Crne Gore, nekadašnji član raznih tijela AS Jugoslavije i SCG.