Potresno pismo Antonija Đurića o otimanju Kosova i Metohije: Što ćutiš, Srbine, brate?

Poznati srpski nacionalista, autor više knjiga posvećeni srpskoj golgoti i epopeji na Solunskom frontu, borac protov komunizma, saopštio je šta misli o otimanju Kosova i Metohije. Đurić je napisao jedno potresno pismo, koje će razgaliti svaku srpsku dušu, a nadamo se da će ga pročitati i oni koji danas odlučuju o Kosovu i Metohiji.  Njegove riječi prenosimo sa portala „Pravo i pravda“.

–Kažimo da smo jedini narod na svijetu kome je neprijatelj podigao spomenik – pokažimo im  spomenik koji je čuveni nemački vojskovođa, feldmaršal Makenzen, u Košutnjaku podigao braniocima srpske prestonice. Kažite im da je Beograd odlikovan ordenom francuske Legije časti i Karađorđevom zvezdom s mačevima. Legiju časti uručio je srpskoj prestonici lično francuski maršal Franše D’ Epere. Kažimo svijetu da oba ova ordena nosi i mučenički grad Šabac koji je u oba svjetska rata bio prvi na udaru austrougarske i nemačke oružane sile. Jedini smo narod na svijetu kome je jedan stranac, plemeniti Švajcarac, doktor Arčibald Rajs, kriminolog svjetske reputacije, zaveštao svoje srce: ostavio je amanet da se, poslije smrti, njegovo srce izvadi i pohrani u maloj srpskoj kapeli na vrhu Kajmakčalana, gde počivaju kosti srpskih ratnika s kojima je delio zlo i dobro. Izjednačeni u plemenitosti, izjednačeni u pravednoj borbi, izjednačeni u nezaboravu, poručuje Đurić. 

On podsjeća svijet koji danas nema razumijevanja za Srbe na zapovjest koju je pomenuti feldmaršal Makenzen izgovorio svojim do zuba naoružanim trupama pred napad na Kraljevinu Srbiju.

-Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front. Vi polazite u borbu protiv jednog novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Vi polazite na srpski front i na Srbiju, a Srbi su narod koji iznad svega voli slobodu i koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da vam ovaj mali narod ne pomrači slavu i ne kompromituje dosadašnje uspehe slavne nemačke armije. Podsjetimo svijet i na tadašnju zapovjest vrhovnog komandanta srpske vojske regenta Aleksandra Karađorđevića: „Junaci! Okrvavljene naše rijeke, Sava i Dunav, svjedoci su vaše neograničene ljubavi prema otadžbini, vašeg samopregora, vaših novih herojskih podviga. Otadžbina je ponosita i sigurna kad joj na braniku stojite vi, njeni toliko puta oprobani ratnici. Vi ste viteški dočekali neprijatelja. Vi ste ga zaustavili na pragu otadžbine. Prebacite ga preko krvavih reka, koje je pošao da pređe, i pokažite mu da je zemlja Srbinova oganj koji sažiže neprijatelja, a našim velikim saveznicima da je oganj koji zagreva toplo i iskreno druga i prijatelja, veli Đurić. 

On pojašnjava da je ulazeći sve dublje u samo srce Srbije, Makenzen u dolini Morave upitao svoje generale znaju li ko su pravi suvereni zemlje Srbije. „Kako ne bismo znali“, rekli su u jedan glas generali, „pa to je kralj Petar Prvi.“

-Na to Makenzen kaže: „Varate se, gospodo, varate se. Pogledajte ove šljivike pored obale i među njima ove bele kuće. U njima žive srpski seljaci. Oni su pravi suvereni Srbije. Zato je ovako fanatično vole i ovako junački brane.
Gotovo u isto vrijeme, visoko ocenjujući etiku srpskog vojnika i njegovu istrajnost u borbi za slobodu, nemački car Viljem Drugi rekao je: „Šteta što taj mali srpski narod nije moj saveznik!“
Takvi su bili naši očevi i dedovi. I naše majke.
Podsetimo svijet na vrhunsku etiku plemenite Jevrosime, majke Marka Kraljevića, koja svom sinu ovako savetuje:
„Nemoj, sine govoriti krivo,
ni po babu ni po stričevima,
već po pravdi Boga Istinoga.
Bolje ti je izgubiti glavu,
nego svoju ogrešiti dušu.“
Uzalud ćete prelistavati svjetsku istoriju: takav primjer nećete naći!, objašnjava Đurić.

Svijet mora znati za etiku Zlatije Gredeljević, nepismene seljanke iz Bioske, sela pod planinom Tarom, koja ispraća četiri sina u rat i ovako im govori: „Moji sinovi, moji sokolovi, vi idete u rat da branite otadžbinu. Slušajte svoje strešine, ali ne zaboravite majčin savet: tuđe ne dirajte, sa mrtvog ništa ne uzimajte, ranjenima ma čije vojske pomozite da prebole rane, kući se ne vraćajte pokunjena čela.“ Ne smije se zaboraviti ni učiteljica Draga Janković, u čiju su se kuću nasilno uselili okupatorski vojnici. Kad su je upitali zašto je u crnini, rekla je: „Žalim majku Srbiju koja me hlebom hranila.“ A kad okupatorski oficir, skidajući sa zida vezeni grb sa srpskom trobojkom, i gazeći ga, reče da Srbija više ne postoji, ona podiže grb, poljubi ga i smjelo reče: „Varate se, gospodine, Srbija postoji, ona je živa i živeće!“

-Podsjetimo naše francuske prijatelje na Milunku Savić, koja je na svojim ponositim grudima nosila dve francuske Legije časti i dvije Karađorđeve zvezde s mačevima. Kad se, teško ranjena na Solunskom frontu, obrela u francuskoj bolnici u Bizerti, čuveni admiral Geprat zavapio je pored njene postelje: „Ozdravi, sine, Francuska te moli.“
Srbija to nije zaboravila: i danas jedna ulica u Beogradu nosi ime admirala Geprata.
Nije ona krilatica „brat je mio ma koje vere bio“ nastala u Savjetu Evrope, nikla je iz duše srpskog naroda. Pružite našim prijateljima Francuzima i svijetu dokaze o tome. U Tijeu, blizu Pariza, na Srpskom vojničkom groblju, među hiljadu krstova, ističe se jedan spomenik sa polumjesecom. Tu su Srbi sahranili Esad-pašu, turskog vojskovođu albanskog porijekla. Generala Esad-pašu Toptanija i njegovu armiju zarobila je srpska vojska u Balkanskom ratu. Njegova vojska je, razume se razoružana, a Esad-paši i njegovim oficirima dozvoljeno je da nose sablje. Tako je od ljutog srpskog neprijatelja, Esad-paša postao njegov veliki poštovalac i prijatelj. U svojstvu ministra unutrašnjih poslova i vojske u albanskoj vladi, Esad-paša je, u jesen 1915. godine, uputio ovu naredbu svojim sunarodnicima: „Čujte Arnauti i Turci, kroz Albaniju prolazi srpska vojska. Vojska, kao vojska, tražiće od vas da kupi hranu. Srpski vojnici nemaju drugog novca sem papirne banknote od 10 dinara. Ali, znajte da je ona ravna turskoj medžediji. I ko pokuša da pobije njenu vrednost, ujedaće se onde gde se niko ne ujeda!“- piše Đurić.

On nastvalja da danas svijet, zanemarujući Božju i ljudsku pravdu, ubijajući sopstvenu savjest i savjest čovečanstva, pojedini moćnici, umišljaju da su oni, a ne Bog, gospodari života i smrti, pripisuju srpskom narodu osobine varvara!

–Bez trunke stida i odgovornosti, preteći silom, sve nam otvorenije poručuju: „Pristanite da kosovsko-metohijski Albanci, koji su proterivanjem Srba postali većina, na vašoj zemlji ostvare svoju nezavisnu državu, a mi ćemo vam pokloniti ulaznicu za Evropsku uniju!“ Pa, zbilja, ko bi na to, pri čistom razumu, pristao? Koji bi narod na svetu, pokazujući tapije na svaku kuću, na svaku svetinju, na svako parče zemlje, pristao na takvu otimačinu? I koji bi Srbin pristao da s pasošem ide u deo svoje otadžbine da vidi Pećku patrijaršiju, te Dečane i svetu Gračanicu, da vidi Bogorodicu Ljevišku, da vidi svoju spaljenu kuću, preorano groblje svojih predaka, da vidi Prizren, negdašnju prestonicu srpskih careva, da gleda umukla zvona na srpskim hramovima? I kojoj smo mi to Evropskoj uniji potrebni ovako osakaćeni i slomljene kičme, bez očinjeg vida, bez svoje zemlje i svojih svetinja?
Što ćutiš, ćutiš, Srbine tužni?- pita se Đurić. 

Po njegovim riječima ćutanjem, kukavičlukom i udvoričkim ponašanjem nećemo izazvati samilost moćnika, koji tuđom zemljom nagrađuju teroriste, a ako odlučno i neopozivo kažemo NE nasilju i otimačini, izazvaćemo poštovanje svijeta! Hoće li se svijet, pominjući Srbe, upitati: kakav je to narod koji ćuti dok mu otimaju komade otadžbine?!

-Osim čestitih i srčanih monaha i još nepoklanih Srba sa Kosova i Metohije, niko im nije odgovorio da Kosovo nije parče obične zemlje. Kosovo nije dolina, nije ni ravnica, ni brežuljak na Gazimestanu, ni žitno polje kraj Laba i Sitnice; nisu ni vinogradi koje su naši preci zasadili, a ruke potomaka negovale; nije ni kosturnica, ni nepregledna, nisu samo drevne svetinje, ni rudno bogatstvo… Kosovo je duša Srbinova, njegova rana nezaceljena, krv njegova, njegova kletva i molitva, njegovo pamćenje i njegova kolevka u kojoj je svako dijete sa svakom kapi mleka iz majčinih grudi primilo i Sveto Pričešće i Sveti zavet: spremnost umiranja u borbi za slobodu i mržnja na ropstvo. Kosovo je nepresušni duhovni kladenac koji preci ostaviše svojim potomcima da ih nadahnjuju snagom i Istinom, kako bi se, uspravni i dostojanstveni, održali kroz vjekove i kako bi između ropskog poniženja i smrti radije izabrali smrt kao večni život, kao večno pamćenje.
Eto, to je za Srbe Kosovo, a ne parče obične zemlje.
Ne slavi Srbija poraz u Kosovskom boju prije šest vekova, ona slavi NEPOKLEK pred osvajačkom silom, poručuje Đurić.

Na kraju on sapštava da Srbi znaju da sila Boga ne moli. Mogu nam silom otimati dragulje otačastva, mogu nas osakatiti, mogu nas proterivati sa naših ognjišta, mogu nas razarati bombama, mogu nas lišiti i hleba nasušnog, ali nam nikad ne mogu ubiti pamćenje! Znaju Srbi da je sve prolazno i da je vječan samo Bog.

-Šta će Srbi uraditi ako nam otmu najkrstonosniji dragulj otačastva? Hoćemo li državne zastave spustiti na pola koplja? Hoćemo li na svoje kuće podići crne barjake, hoćemo li oko ruke i na reveru nositi crni flor? Hoće li Srbi na ovaj način izraziti najdublju žalost zbog tragične smrti savesti čovečanstva? Znaju Srbi da Bog silu ne voli. I da će Njegova biti poslednja, zaključuje Đurić.