Potonu lađa francuska!

Piše: Jovan Lakićević

Ono što se, koliko juče, desilo u Parizu, djeluje zapanjujuće, ali za mene i moje srpske saplemenike ne predstavlja iznenađenje.
Riječ je, pogađate, o svečanom otkrivanju spomenika „žrtvama genocida u Srebrenici“ na spomen groblju u Parizu.
Domaćin je bila gradonačelnica Pariza, čije ime neću spominjati iz higijenskih razloga, jer je bezvrijedno koliko i ona sama. U njenom društvu prenemagao se od zahvalnosti izvjesni Bećirović, koji se u toj ulozi predstavio kao predsjednik Predsjedništva BiH! Da je bar rekao: polovine BiH, jer ga Srpska sigurno nije ovlastila da za državne pare prisustvuje ovoj svojevrsnoj lakrdiji domoljublja, koje sve dublje tone u bezočnim izmišljotinama u stvaranju mita o nepostojećem genocidu u Srebrenici!
Pomenuše ovo dvoje i nekakvu izjavu, valjda žaljenja predsjednika Makrona ,zbog toga što su tu, u julu 95. pored zarobljenih muslimanskih vojnika, „strijeljani i dječaci“ !!
Bavim se, nevoljno, već pet godina Srebrenicom i Potočarima, ali moram priznati da sam ovu bezočnu laž tek sada prvi put čuo!
Rekoh već da ovi međusobni izlivi čudne ljubavi između bosanskih muslimana i savremenih Francuza za mene, bar, ne prdstavljaju iznenađenje. Bilo je toga i u minulim vremenima, ali mi Srbi kao da smo se trudili da to zaboravimo. Sve u ime fiktivnog prijateljstva sa danas anacionalnom Francijom.
Počeo bih od Meštrovićevog Spomenika zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu, u vrijeme krvničkog NATO bombardovanja skraćene Jugoslavije u kome je, dabome, sudjelovala i francuska avijacija. Tada se neko od Beograđana sjetio da crnim platnom prekrije slova na spomeniku „Volimo Francusku kao što je ona nas volela!“
Što se mene tiče, ono je i do danas moglo tamo da ostane. Mislim platno.
Spomenik je inače, otkriven dvije godine prije nego što će nam ustaški i bugarski atentatori u Marseju ubiti Kralja ili, tačnije, regenta u prisustvu kompletne francuske obavještajne službe, koja je ovaj prizor gledala bez mnogo uzbuđenja!
Genijalna dvosmislena rečenica na spomeniku, bez trunke servilnosti, tek danas može da se shvati mnogo bolje nego juče: volimo Francusku kao što je ona nas volela – malo, ili nimalo. Kako stvari trenutno stoje, mnogo smo bliži ovoj drugoj soluciji.
Zapamtio sam iz tih dana jednog od više francuskih predsjednika, koji nam, nakon De Gola, sem donekle Miterana, ništa nijesu značili, Širaka: „Uticao sam na Klintona da ne bombarduje beogradske mostove!“
Meni se, logično, nameće pitanje: a gdje je bio godinu dana ranije kada su srušeni svi dunavski mostovi prema Novom Sadu, kada su nam, baš bukvalno, odvajali Vojvodinu od Srbije, na čemu danas „drugim sredstvima“ rade Čanak, Dinko, Marinika i drugi projektovani separatisti, a „revolucionari“…
Ne bih u ovoj prilici da spominjem neke banalne stvari iz zajedničke nam istorije, recimo onu pošiljku dobro plaćenih granata za topove, uoči Prvog velikog rata, pa smo morali, navrat-na nos da ih u kragujevačkoj vojnoj fabrici koje uopšte nijesu odgovarale porudžbi, kako-tako pripremimo za upotrebu. Ne bih ni o pertlama za cokule, koje smo nakon rata morali da platimo našim prijateljima na Jelisejskim poljima.
Moram, međutim, da spomenem jurnjavu savezničkog komandanta Solunskog fronta, generala Franše De Perea, nije budući maršal žurio na konju za sprpskim pješacima, da sa pobjedničkom Drugom armijom vojvode Petra Bojovića oslobodi glavni grad Srbije, već da bi zaustavio eventualne osvetničke Srbe da ne skrenu prema Sofiji! Srbi su za to imali najmanje tri razloga. Dva su bojevi s Bugarima na Kajmakčalanu. Prvi, prilikom dolaska na Solunski front i drugi prilikom proboja 1918. Treći razlog je bio strašni pokolj Bugara nakon preuranjenog Topličkog ustanka, kada su Bugari, sveteći se, pobili u Toplici i Jablanici, u najstrašnijem genocidu, 21 hiljadu bespomoćne srpske nejači i sirotinje.
Pišem ovaj tekst u impulsivnom maniru, a bilo bi bolje držati „jezik u toplinu“, što bi nekad rekla moja majka Novka, rođena Radović. Ali mi se ne da!
Istoričarima je manje-više poznato, ali ne i srpskom življu, da je Prvi srpski ustanak propao zbog Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812. godine. Još manje su poznati srpski okršaji s Napoleonovom vojskom šest godina ranije. Oni su prećutkivani dva stoljeća valjda da se ne bi narušavali „bratski odnosi“ između Francuza i Srba.
Prvi je slučaj Napoleonovo osvajanje Boke i njegov pokušaj udara na Crnu Goru, valjda 1806. godine. Tada su ga Crnogorci dočekali na obodu svoje Otadžbine i uz pomoć braće Rusa sa ruske flotile parkirane nadomak Boke, potukli i protjerali sve do Dubrovnika. O tome je u nekoliko stihova posvjedočio moj neumrli prijatelj Radovan Trebješki, s čijim se prijateljstvom doista ponosim :
„Pa veliki, silni Bonaparta,
Koji poji na šest mora hata,
Strašan junak ovoga svijeta…
Sa koliko sile i mileta,
Svake vjere i svake nacije,
Banu na nas iz zemlje Francije,
Spotače se u zaliv kotorski,
Prisjede mu kamen crnogorski!
Na mač ga je dočekala Boka,
Ne daše mu otvoriti oka!
Crna Gora i primorske strane,
Junački se od Francuza brane!
Sagnaše ih sve do Dubrovnika…
Odatle se vratio Vladika (Petar Prvi),
A osvajač s ostrva Korzike,
Tu pretrpje gubitke velike
I ped naše ne pritište zemlje Dok vrat slomi pod Moskvom na Kremlje!““
Iz tog zemana su i stihovi Aleksandra Puškina, malo poznati i među Crnogorcima:
„ Černogorci? Čto takoe?“
Bonaparta pitao je,
„Jel istina da to pleme
Ne boji se sile moje?“…..
Neka vrsta poente u ovoj priči jeste i francusko sudjelovanje u jednoj od najslavnijih bitaka Prvog ustanka, Boju na Mišaru.
Malo je poznato da su plan o slomu Prvog srpskog ustanka pravili – francuski oficiri. Njihov plan je, u saradnji sa Portom da se Srbija sa više od sto hiljada nizama, napadne sa tri strane… Još manje je poznato da je u sastavu vojske Travničkog vezira, Sulejman paše Skopljaka koja je na Srbe udarala preko Drine , sudjelovalo oko 4 hiljade Francuza sa nekoliko baterija pravih gvozdenih topova, naspram onih Karađorđeivih, trešnjevih.
O tome kako se završio zaista neravnopravni boj na Mišaru, svjedoče dobro poznati stihovi Filipa Višnjića, koji je bio sa viteškim srpskim ratnicima na Mišaru. Njegovi gavranovi saopštavaju ishod boja „Kulinovoj Kadi“, iz Vakufa, proklete palanke: „O, gospođo, Kulinova Kado,/ Radi bi smo dobre kazat glase,/Ne možemo, no kako no jeste…/Nit ti ide Kulin kapetane,/ Nit ti ide, niti će ti doći,/Hrani sina, pak šalji na vojsku, SRBIJA SE UMIRIT NE MOŽE!“

Danas bi ta poruka, nakon 220 godina, malo modifikovano mogla da glasi, upućena našim neprijateljima, među koje su se, mimo naših očekivanja, ovim sramnim činom na francuskom spomen groblju, svrstali i naši negdašnji prijatelji Francuzi:“Srbija se predavati neće!“

Trudim se da ne budem zlopamtilo, ali, ponekad, zaista ne mogu da se suzdržim. No, ajde, pokušaću. Znam ne samo riječi, nego i melodiju pjesme, Kreće se lađa francuska, iz pristaništa solunska… Lađa kojom su odvoženi solunski ranjenici i tifusari do Bizerte i drugih spasonosnih francuskih destinacija. Hvala im na tome. Hvala im što su nakon Velikog rata školovali mnoge srpske intelektualce, mada sam svjestam da su tim kolonijalnim gestom stvarani frankofili, odnosno, svojevrsni evropski janičari.
Ne mogu, međutim, da ne pomenem i Anri Levija, francuskog filozofa, inače aškenaza, Hazara, koji je u ratnim godinama bio sa svojim sunarodnicima, predvodnik antisrpske kampanje, koja traje i do ovih dana. Ne mogu, nažalost, da se ne sjetim i njegovog sunarodnika, dr Bernara Kušnera, trgovca srpskim organima sa Kosmeta, koji su bili korifeji antisrpske kampanje u Francuskoj. Izgleda međutim, da je ta lađa odavno potonula. Ne vidim da je tome Srbija bilo čim potpomogla!
Neću da spominjem,ali ipak hoću, parisku političku galeriju na kojoj se, prije desetak godina, našao tadašnji, a i sadašnji predsjednik Srbije u Parizu na obilježavanju godišnjice neke pobjede, samo ne znam čije(!)Hašim Tači je tada sjedio pored Putina, a nadomak domaćina Makrona! Tada se, valjda, najbolje vidio savremeni odnos Francuza prema Srbiji i srpskom korpusu. Ali smo to poniženje, kao i neka druga, namah zaboravili!j
Ne mogu, međutim, da u ovoj prilici ne spomenem potonjeg evropskog državnika, Francuza Šarla De Gola, koji nikad nije htio da se sretne s Brozom, znajući veoma dobro o čijem se sve agentu radi. Ali je uvijek imao i povremeno iskazivao veliko poštovanje prema svom kolegi, generalu Draži Mihajloviću.
Poslednji iz plejade velikih Francuza, koji nije krio svoje poštovanje i divljenje prema Srbima, bio je De Golov general Pjer Mari Galoa, koji je Sl. Miloševiću osamdesetih godina predočio planove Bildeberga za razbijanje Jugoslavije. Još jedan Francuz imaće moje veliko i doživotno poštovanje. Riječ je o obvještajnom majoru, Pjeru Anri Binelu koji je srpskim obavještacima otkrio, odnosno predao planove Natoa za bombardovanje Srbije, da bi se potom našao u zatvoru. Bratska mu hvala!!
Što se tiče ostalih Francuza, uključujući i one u njenom vrhu, oni nijesu predmet moje pažnje, a još manje poštovanja.