Postupak

Nije ovo kraj… ali, kako dalje?
Žorž Bataj

Idealnost Zakona govori o suštinskoj manjkavosti čovjeka, tako postoji kad biva prekršen i više nego doveden u pitanje, što znači da zahvaljujući onom nečovječnom u nama, zakon egzistira.

U odnosu, pak, na njegovu suštinsku nedokučivost (čak ni mrtvi ne ispunjavamo Zakon), rađa se krivica, sjenka Zakona. Dakle, krivi smo, to se nikad ne dovodi u pitanje, kako će se to dokazati, manje je važno ili uopšte nebitno za razvoj procesa, „jer krivica privlači Sud, i koje god stepenice da odaberem – posmili K.a – ne mogu promašiti adresu, ona je već mojim slučajem otvorena.“ Na taj način, Zakon nam nedvosmisleno saopštava da smo, uvijek već, oni koji nismo, i da ćemo postati oni koji treba da budemo.

Samim tim je apsurdno imati kritički stav prema Zakonu, jer, naprosto, nema odnosa prema Zakonu, on je istovremeno na svim horizontima našeg djelovanja, kao granica i kreator ukupnog događaja, jedan fakat i garant realnosti, ono na šta se pozivamo kao na neupitan autoritet. – (Odjednom, K. je procesuiran, o tome ništa ne može znati, dok neprestano biva upućivan na drugu adresu, hodnik, kancelariju, u zgradi-lavirintu gdje se nesmetano odvija život, sa djecom na stepeništu i praljama u „sudnici od pijeska“ Oktavijan Paler. Međutim, to nimalo ne treba da čudi, budući da razumijemo: na svakom koraku, ili u bilo kojoj bankarskoj kancelariji, hodniku ili, na ulici, proces se odvija, nama se sudi, sve što nas okružuje u znaku je toga, i u tome se krije Kafkina mračna prognoza: Procesu ne treba sudnica, ona je podjednako svakom mjesto na kome se zateknemo.)

Kod Kafke je, iole pažljivim čitanjem, više nego uočljivo da se radnja odvija retrospektivno, jer kritika i naš položaj događaju se naknadno, sa sviješću o jedinom mogućem ishodu. Slučaj mehaničkog Procesa kao i zamršenog Zamka, gdje se već sve odigralo, i ostaje tek da se formalno ispuni.

Pa ipak, ono što snažnije privlači i vraća nas iznova Kafki, jeste humor, osjećaj za minijaturu, metoda beskrajnog odlaganja i izostanak kritike i objašnjenja. Sve je već (uvijek) tu, radi se tek o čudovišnom koliko i pomirljivom samozaticanju, „svijest nastupa kao povlačenje.“ Sartr

Zakon je beskrajno samoprodužavanje, ali, to je tek prazna forma bez sadržaja, avet i sjen, mašina koja se daje u djelovima, tako prikrivajući nemogućnost ostvarenja, zaokruženja i pokretanja cjeline.

Svako novo iščitavanja Kafke – uz pomoć mnogobrojnih, filozofskih, psiholoških i socioloških studija – otkriva nam jedan pravnički, posve otuđeni jezik kojim se destilovano služio ovaj otuđeni, i u svemu neuhvatljivi pisac, čije je tijelo-tekst bilo anoreksično, od lucidnosti povijeno, koliko i stidno; u ničemu prenaglašen, Kafka bježi od pridjeva, ispisujući pisma ali ne kako bi u konačnici razradio komunikaciju koja vodi udvajanju, već kako bi pribježište našao u metafizičkoj pukotini, koju čini opsesivno-komuplsivna higijena, strogo vegetarijanska ishrana, duge šetnje i aseksualna nijemost.

(Krivica, predosjeća Kafka, jeste kružno kretanje što iscrtava Zakon, postojeći na osnovama procesa koji sam sebe dovodi u pitanje, i na temelju čega se odvija.)