Poslednje što treba Crnoj Gori je NATO pakt!

Predsjedavajući Vojnog komiteta NATO pakta, češki general Petr Pavel na konferenciji održanoj prošle subote u Splitu, okarakterisao je Srbiju i Republiku Srpsku kao ozbiljnu prijetnju za mir na Balkanu. General Pavel takođe nije propustio priliku da potkači i Rusiju, izjednačivši njenu aktivnost na Balkanu sa opasnošću od islamskog terorizma: “Opasnost od sukoba na Balkanu i dalje je jako velika. Situacija u ovom regionu je daleko od stabilne. Balkanu danas preti islamski terorizam, ali i opasni ruski uticaj“.

Na splitskom sastanku prisustvovali su pored zvaničnika NATO zemalja i predstavnici Crne Gore. Prije nešto više od dvije godine, baš na da kada su ukrajinski fašisti spaljivali ljude u Odesi, u Vašingtonu crnogorska ministarka odbrane susrela se sa tadašnjim američkim sekretarom za odbranu, Čakom Hejgelom. Istog dana Hejgel je upozorio države članice NATO pakta, da zbog ruske prijetnje moraju povećati rashode za odbranu, čitaj za kupovinu američke vojne opreme.

Vrijednost izvoza američkog naoružanja i vojne opreme u 2014. u poređenju sa 2000. godinom je udvostručena. Rusija i Francuska posmatranom periodu ostale su praktično na istom nivou, dok su blagi rast izvoza ostvarile Njemačka i Velika Britanije. Ukupna vrijednost američkog izvoza ratne opreme trostruko je veća od izvoza vojne industrije ostalih 26 članica NATO-a zajedno.

Uglavnom privatizovana američka vojna indstrija godišnje prihoduje što od izvoza, što od porudžbina vlastitih oružanih snaga, stotine milijardi dolara. To na drugoj strani primorava rivale Amerike i njenih saveznika da oružje nabavljaju u Rusiji i Kini, što pokreće začarani krug. Stotine milijardi koje bi mogle riješiti većinu problema današnjeg svijeta baci se svake godine na trku u naoružavanju, pogubni proces koga provociraju SAD, odnosno većinski akcionari njihovog vojno-industrijskog kompleksa.

Plasman američkog noružanja predstavlja jedan od glavnih pokretača širenja NATO pakta. Ratovi i regionalni sukobi nerijetko se javljaju kao preteča raspoređivnja vojnih efektiva NATO pakta u nekoj oblasti. Sjetimo se raspada bivše Jugosalvije i tragičnih događaja su krajem prošlog vijeka taj raspad pratili. Bez miješanja SAD-a i Zapada, balkanskih ratova, razaranja i stradanja desetina hiljada vjerovatno ne bi bilo u obimu koji su se dogodili.

Krenimo redom, početkom 1992. Američki ambasador Voren Cimernan nagovorio je Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa Lisabonskog dokumenta – nekoliko mjeseci kasnije počinje rat u BiH. Početkom 1993. Biljana Plavšić, kako su poslijeratni događali pokzali američki trojanski konj unutar ratnog rukovordstva Republike Srpske, odigrala je ključnu odluku da Skupština RS poništi potpis Radovana Karadžića na Atinskoj mirovnoj konferenciji – rat u Bosni potrajao je još dvije i po godine. Nikada do kraja nije razjašnjena posjeta bivšeg američkog predsjednika Džimija Kartera i njegov susret sa Radovanom Karadžićem, kao i u kolikoj je to mjeri uticalo na smanjivanje spremnosti rukovodstva Republike Srpske na postizanje kompromisa. Konačno rat je okončan u momentu, kada su se SAD napokon odlučile da predstavnike zaraćenih naroda okupe u vojnoj bazi u Dejtonu.

Posljedice krvavavih građanskih ratova na teritoriji bivše Jugoslavije mjere se desetinama hiljada poginulih i materijanim razarinjima od nekoliko stotina milijardi dolara. Nakon ratova na Balkan dolazi NATO, prvo sa vojnim snagama i bazama, a potom i formalnim uključivanjem većine država regiona Balkana u njihove strukture. Slučajnost? Do sada postinutim, apetiti NATO pakta izgleda nijesu zadovoljeni, pa stremljenja da se nakon usisavanja Crne Gore obruše na Repubilku Srpsku i Srbiju, se ne skrivaju.

Tamo, gdje kao na Balkanu ne mogu posvađati susjedne države i narode, Amerikanci izmišljaju spoljne prijetnje. U Evropi su izmislili rusku, na Bliskom Istoku iransku, Dalekom Istoku sjeverno-korejsku, a ponekad ovim imaginarnim prijetnjama po mir, pokušavaju dati i globalne okvire. U zemljama Pribaltika i Poljskoj NATO imaginarnu rusku prijetnju korisiti kao izgovor pojačavnja svog vojnog prisustva.

Samo na teritoriji Njemačke, SAD su zadržale do današnjeg dana 38 vojnih objekata, 84 u Japanu, 3 u Italiji. Širom svijeta nalazi se više stotina američkih vojnih objekata, uključujući i bazu Bondstil na Kosovu i Metohiji. Američka vojska posjeduje dvostruko više nosača aviona nego ostatak svijeta zajedno. Koliko ovakvo masivno, planetarno vojno prisustvo doprinosi stabilnosti i miru u svijetu, a koliko služi kao sredstvo pritiska na druge zemlje, generator nestabilnosti i osnova vojnih agresija i osvajačkih ratova, najbolje pokazuju vojne intervencije koje su poslednjih nekoliko decenija SAD izvele na svim djelovima zemljine kugle, uglavnom bez odoborenja SB UN.

Da Amerikanci moguće spremaju novi požar u regionu Balkana vojni stručnjaci upozoravaju već nekoliko mjeseci. Još prošle godine, SAD su Hrvatskoj ustupili polovne borbene helikoptere Kajova i prodale rakete zemlja – zemlja. Ovdje se samo prividno radi o poklonu, jer skupo održavanje pomenutih helikoptera kroz relativno kratko vrijeme, prevazićiće njihovu vrijednost. Umjesto rashodovanja Amerikanci su se odlučili da helikoptere dislociraju na Balkan i upotrijebe ih kao sredstvo pritiska u prvom redu na Republiku Srpsku, a potom i na Srbiju.

Na nedavnim tribinama Unije za neutralnost Crne Gore, o mogućim manipulacijima faktorom islamskog terorizma na Balkanu od strane SAD-a, govorio je prof. dr. Mitar Kovač, general u penziji i profesor Vojne akdemije u Beogradu. Korak dalje otišao je general Momir Stojanović, bivši šef VBA i funkcioner vladajuće Srpske napredne stranke, koji je opaske generala Pavela prokomentarisao sledećim riječima: “Dakle, nijedan argument za izjavu kakvu je dao Pavel ne stoji. Ali je očigledno da je zbog čvršćeg stava Ruske Federacije kada je u pitanju rješavanje problema na balkanskom poluostrvu prisutna nervoza u SAD i NATO-u. Ne bi me iznenadilo da u cilju sprečavanja ruskog uticaja Amerikanci po isprobanom receptu izazivanja kriza destabilizuju region. Ne bi me iznenadilo da, želeći da se stvari na Balkanu iskomplikuju, SAD u perspektivi pribegnu nekim metodama specijalnog rata, poput onih kada su sami izazivali krize na prostoru Balkana, kao što je bio slučaj Račak ili Markale. Licemerni su razlozi da NATO želi da zaštiti svoje članice, jer BiH, Makedonija i Kosovo, koje su priznali, nisu u NATO. “

Preko 70% svoje državne granice Crna Gora dijeli sa Srbijom i Republikom Srpskom, zemljama koje je predsjednik Vojnog komiteta NATO okarakterisao za navjeći izazov miru i stabilnosti Balkana, stavljajući ih u istu ravan sa islamskim terorizmom. Eventualno pristupanje NATO paktu dalo bi institucionalni okvir za izgradnju američkih vojnih baza i trajno razmještanje drugih borbenih efektiva NATO pakta na teritoriji Crne Gore. Uvala Valdanosa je jedan od takvih lokaliteta i njegova turistička valorizacija izostaje, jer je ova lokacija neformalno kaparisana od strane NATO mornarice. Ako Njemačka i Japan, najmoćnije svjetske ekonomije dan danas ne mogu da se oslobode od američkih vojnih baza, ne treba imati iluzija da bi to u stanju bila malena Crna Gora.

Današnjem svijetu vojni savez tipa NATO-a je nepotreban, još manje takav savez treba Evropi, a ponajmanje čini se Crnoj Gori.