Posle demokratije
1 min read
Apokalipsa, ilustracija
Nisam pesimista – daleko od toga da sam optimista – i kao umjereno realan blebetan, sasvim se slažem sa teorijom prema kojoj treba maksimalno podići standard svih stvari, e da se nikad na njih ne bi upecala stvarnost i da bi se živjelo uvijek već u iščekivanju nekakve idealne budućnosti u kojoj će, gotovo samo od sebe, da bude ostvarljivo sve ono što u svakoj jezivoj sadašnjosti – paklenom prezentu! – ostaje nedokučivo, te prema tome nije drugo do utopija na koju se primaju lakovjerni i oni lezilebovići.
Dabome, demokratija je po svemu neostvarljiv model, ali baš zbog toga bilo bi suludo ne zahtjevati, ono koliko sjutra, da nam se servira u cjelosti. Jer, zar ne bi: narod vlada, a vlast je tu da bi izvršila volju većine.
To što će Crna Gora možda – ovo možda sa velikim montenegrinskim M – u Evropsku uniju ući 2040-i-neke, ne treba ni najmanje da onespokojava – mada je vječiti naš prvi među jednakim veoma ljut na sve veća zakeranja koja nam svakonedeljno stižu sa adrese Brisel, čiji je politički diskurs kad je riječ o integracijama malo je pa reći maglovit i dvosmislen – iako, u međuvremenu, gospodo, svjetski priznati i planetarno poznati teoretičari iz oblasti politike, sociolingvistike, ekonomije i svakako filozofije, sve javnije zagovaraju sve realniju propast EU, koja je i u sadašnjem izdanju na izdisaju, što opet upućuje na zaključak da bi joj tek pukla pogibija kad bi se u tešnji odnos upustila sa Balkanom, dakle, kad bismo, eto, i mi postali jednom dio progresivne i napredne familije EU, tek bi onda nastao pravi haos u kući Velikog brata.
Umjesto toga, pripalo nam, sve su prilike, da upravo mi migrantima budemo predstepenik koji vodi direktno u Evropu, a koji je, u kafkijanskom smislu, onaj koji ne vodi ka vratima već zidu!
Dakle, ništa od Evrope – bar ne do 2040-i-neke? – i treba se zadovoljiti sa činjenicom da ćemo uskoro biti Balkan onih migranata koji nisu prošli tekst i tako se prebacili u Evropu.
Međutim, zbog toga, možemo se početi trenirati u jednom humanitetu o kojem ljevica neprestano govori, i to baš ona koja nas tretira kao narode koji su, da ne bi postali novi migranti Evrope, sada ugostili novopristigle. (Pa ipak, u ovom vremenu posle demokratije, zar se ne trebamo s razlogom nadati jednoj budućnosti koja će konačno u potpunosti rješiti stvari… Apokaliptično?! Pa, vidjećemo već.)
… Poslijene svega, neokratija! Vladavina amatera!
Ema Lucija Bejts smatra da je to moguće, ako već i nije zakonito.
Ko zna … Možda će to biti bolji svijet!