Portret

(Povodom dvadesetogodišnjice jednog događaja)

Piše: đakon Pavle Lješković

„Gospodine načelniče, on ih je prvi napao! Njih petorica su mirno sjedjeli na klupi kod Ivan-begovog spomenika, kada je on izašao iz mraka i počeo da ih udara motkom“- prenosio je svome nadređenom inspektor njegovo viđenje događaja u iznenađujuće hladnoj prostoriji stanice MUP-a na Cetinju.

„Pritom ih je vrijeđao, nazivajući ih ustašama i izdajnicima srpstva“. Odmah mi je bilo jasno da ništa ne bih postigao ako bi počeo da ih ubjeđujem da te večeri nisam imao namjeru da bilo koga napadnem ili povrijedim. Takođe, kod sebe nisam imao nikakvu motku, već sam u desnoj ruci nosio kesu u kojoj su se nalazile baš one dvije knjige koje su za mene imale sentimentalnu vrijednost.

Prva od njih je bila staro izdanje Svetog Pisma Novog Zavjeta, u prevodu Vuka Stefanovića Karadžića, koju sam dobio još kao dječak, na krštenju.

Druga knjiga je bila „Istočnik znanja“ od Svetog Jovana Damaskina, u kojoj se nalazila posveta od tadašnjeg rektora bogoslovije episkopa Joanikija, budući da sam je dobio kao nagradu za sa odličnim uspjehom završeni III razred bogoslovije. Kada sam sjutradan otišao na mjesto odigravanja događaja, nisam pronašao nijednu od te dvije knjige. Znatno kasnije, kada sam sreo čovjeka iz komunalnog preduzeća, koji je bio zadužen za čišćenje tog dijela grada, ispričao mi je da je Sveto Pismo uzeo njegov kolega, dok je „Istočnik znanja“ bio umazan krvlju jednog od učesnika tuče, pa su ga zbog toga bacili u obližnji kontejner.

No, ono što je na mene ostavilo definitivno najveći utisak jeste detalj sa suđenja, na koje sam bio pozvan posle nekih dva mjeseca nakon opisanih događaja. Naime, u prostoriji u kojoj se odvijalo ročište nalazio se veliki sto za kojim je sjedio sudija. Iza njega je bio u bijelo okrečen zid, na čijem se vidnom mjestu nalazio veliki portret J.B.Tita. Još u djetinjstvu sam vidio mnoge slike i portrete, koji su bili kačeni iznad tabli u školskim učionicama, na binama tokom svečanih priredbi, baš kao i u državnim institucijama. Međutim, portret u zgradi Osnovnog suda na Cetinju bio je posve drugačiji.

Na njemu je prikazan lik čovjeka rijetke kose, visokog, izboranog čela, sa zamišljenim pogledom koji dobacuje do nekih nedostupnih daljina. Portret je očito bio od velike važnosti za sve zaposlene u sudu: od portira preko kurira, pisara do advokata i sudija. Štaviše, kada su devetesetih godina prošlog vijeka mnogi od njih poskidali slike i portrete koji su visili na zidovima njihovih kuća, te namjesto njih vratili slavske ikone, ovaj portret je za njih nastavljao da igra veliku ulogu.

Ostao je upisan u njihovo biće. Bio je poput ožiljka na srcu koji nikada ne zarasta. Poput tetovaže, koja i kada se laserski ukloni, njen trag ostaje na čovjekovom tijelu do kraja života. Po načinu na koji su gledali u portret, zaključio sam da u njihovoj percepciji lik povremeno pokazuje znake života. Kao da su vjerovali da se sa vremena na vrijeme njegove oči lijevo, desno pomjeraju, a njegovi kapci naizmjenično zaklapaju i otvaraju. U narednim mjesecima sam odsjaj portreta primjećivao i na licima navijača na Obilića poljani, u snenim pogledima dama sa galerije Zetskog pozorišta, na usnama žena dok probavaju sir petkom na Balšića pazaru… Kao da ih je portret sve definisao i okolo njih upisao veliki neprobojni krug, iz kojeg im, sve i da su to htjeli, nije bilo izlaska.

No, nešto moram da ispovijedim. U narednim decenijama sam se više puta upitao gdje je nakon svih ovih godina završio portret. Da li, možda, u nekom memljivom i vlažnom podrumu? Ili, pak, u istom onom kontejneru u kojem je svojevremeno bio i mojom krvlju umazani „Istočnik Znanja“…

(u spomen na velikog ruskog pisca Nikolaja Gogolja, čije naučno-fantastične priče, kod nas u Crnoj Gori, nažalost, spadaju u čisti realizam)