Pokret za Pljevlja: Zalijetanja

Odavno kažu, da su oni koji ne pamte svoju istoriju, osuđeni da im se ona ponavlja. Ova velika misao, možda i nije toliko važna za neke daleke zemlje i narode. No, za nas koji dobro znamo koliko je puta u prošlosti, ovo malo krša i drače okrvavljeno bratskom krvlju, ona bi trebalo da bude zakletva. Narod koji je pretapao slova u olovna zrna, da bi odbranio svoju slobodu, vjeru i svoju crkvu, nesumnjivo je više stradao u bratoubilaštvu, negoli od sablje i puške stranih zavojevača. Jesu li nas ta viševjekovna bratska, kumovska i komšijska satiranja za tuđi račun, ičemu naučila, jesmo li sada iole pametniji, mudriji i sabraniji, suštinsko je pitanje. Na žalost i danas, dok uveliko trošimo 21. vijek, teško je dati odgovor, a potrebniji nam je, čini se, nego ikada prije.

Strašno zna biti, kada cijeli narod ili njegov značajan dio, zaboravi svoju prošlost ili se namjerno odriče nje. Još je strašnije kada to čini onaj koji bi taj narod trebalo da predstavlja i predvodi. Daleko od toga da je današnji Vođa Crne Gore slijep, poput onog iz istoimene Domanovićeve pripovjetke. Tako bi se jedino mogli, donekle i shvatiti njegovi potezi, njegova politika i to kuda nas i kako vodi. Ne daj bože i daleko bilo.

Krajem prošle godine, u predvečerje donošenja  bezakonja o otimanju imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, naš Vođa, zaprijeti narodu svom. Veli On tako, i pored oba zdrava oka, ni manje ni više, nego da mu se ne zalijećemo! Da mu se građani i narod čiji je predsjednik, ne zalijeću jer je, tamo njih, više. Reče tako i ostade živ. Inače, dobro nam je poznato njegovo ekspresno zaboravljanje prošlosti, porijekla i korijena, a sve zarad svijetle budućnosti. Njegove i samo njegove. Svoja vaskolika zalijetanja iz rane mladosti, On je iznenada zaboravio. Između ostalih, i ono na Dubrovnik, zbog kojeg se decenijama izvinjava i još uvijek se nije dovoljno „naizvinjavao“.

Narod Crne Gore je, na sramne prijetnje odgovorio, kao nikada prije. Masovno, dostojanstveno, molitveno i saborno. Hrišćanski. Nije se zalijetao niko, nikome. Predsjedniče i Vođo, to si činio i činiš i dalje, samo Ti. Žuti prsluci u Francuskoj, kojih je bilo jedva jedan procenat, imali su rušilačke demonstracije, danima. Bilo je na stotine povrijeđenih, ulice Pariza i drugih gradova ostale su u haosu, a materijalna  šteta je mjerena milijardama evra. Pored svega toga, gospodin Makron nije ni pomislio, da svoje građane naziva ludacima. Velika je Francuska i njena demokratija, a mi smo daleko. Mnogo dalje od demokratije, nego od Francuske.

U našoj malenoj Crnoj Gori, predsjednik i Vođa se godinama pripremao da se zaleti na sve ono što nam je sveto. Da nam, u ime države, otme svetinje čija je vrijednost nemjerljiva ovozemaljskim, materijelnima spoznanjima. Da nakon države i  privrede kojom je trideset godina upravljao, uvede stečaj i u Mitropoliju crnogorsko – primorsku i na taj način se zauvijek obračuna sa najjačim stubom istinske i Prave Crne Gore, Srpskom pravoslavnom crkvom.

Uvaženi Vođo, trebalo bi da znaš, nisi se samo spremao Ti. Hristova crkva, od svoga postanja je gonjena i spremala se na progone, dvije hiljade godina. Našu crkvu su osnovali Bog, Sin božiji i Sveti Sava, a tvoju Ti, na Osmom kongresu. Naši vjernici su Hristovi ratnici, šetaju mirno i dostojanstveno, gospodski. Stotine hiljada, noseći u rukama samo ikone. A tvoji? Niko od nas nije podigao ni kamenčić, a ti nam šalješ crne, maskirane ljude sa pancirima i dugim cjevima. Tvoji tajkuni su „pojeli stotine miliona“, za koje ne smiješ ni da ih pitaš, a Mitropoliji prijetiš stečajem zbog nekakvih trista hiljada poreskog duga.

Naš pravoslavni rod, predsjedniče i Vođo, nije se zalijetao nikada i nikome. Tome su odavno trebali da vas poduče, vaši savjetnici za novokomponovanu istoriju. Naprotiv, na nas su uvijek udarali prvi, sa svih strana i u svakom vremenu. Zalijetali su se na nas carevi i kraljevi, stotinama godina. Vizantijski, bugarski, turski, austro-ugarski, njemački i ovi najnoviji, NATO vladari, samo 19 njih. Ali, narod Nemanje, Svetog Save, Dušana Silnog, Lazara, Miloša, Marka, Jug Bogdana, Svetog Petra, Svetog Vasilija, Karađorđa, Vuka, Njegoša, Sinđelića, Vukotića, Putnika, Bojovića, Stepe, Mišića, Pupina, Tesle, majora Tepića, Peđe Leovca i Vukomana Tešovića nije poklekao pred Mihailom, Muratom, Franjom Josifom, Hitlerom, Staljinom. Oni koji misle ili se nadaju, da će danas, u ovom vremenu, taj isti narod dozvoliti da bude drugačije, trebalo bi da na vrijeme posjete odgovarajuće zdravstvene ustanove, zatvorenog tipa.

Predsjedniče i Vođo, trebalo bi da imaš na umu, međusobna zalijetanja u Crnoj Gori su prošlost. Koštala su nas mnogo i ni po koju cijenu se ne smijemo vraćati toj, Tvojoj retorici i tvom načinu razmišljanja. Za zalijetanja, partnera u nama vjernicima, imati nećeš. Iako smo dio tog „ludačkog pokreta“, naše jedino oružje, koje nosimo ovih dana su krstovi i ikone, a jedine riječi uzvišene molitve Gospodu našem. Vodili smo se, a vodićemo se i ubuduće velikim riječima Svetog Petra Cetinjskog, koje glase: U IMENU BOŽJEM JE SUD I PRAVDA“!

Ne damo svetinje!

Pročitajte još:

Reis IZ u Crnoj Gori Rifat Fejzić: Litije legitiman vid iskazivanja nezadovoljstva