Pokret za Pljevlja: Njegoš i Montenegro

Saopštenje Pokreta za Pljevlja prenosimo u cjelosti:

Dočekasmo  i to da proslavimo Njegoševe dane kao državni praznik. Crna Gora  je slavila, a Montenegro mučao.  Davno je Miloš  Crnjanski  napisao za Gorski vijenac , da je to pjesma „ koja bi i kad bi sav naš narod izumro jasno i gorostasno sačuvala njegov lik“.  Upravo je u tome Njegošev najveći grijeh, što je ostavio svjedočanstvo koje „ niti tamni, nit svijetlosti gubi“. Vijek je potrošen da bi se to svjedočanstvo poništilo i obavila prenacionalizacija  Crne  Gore i njeno prevođenje u „ novi civilizacijski krug“, montenegrinski!

Razumije se  da je tome najveća smetnja bio Njegoš i njegovo grandiozno djelo. Lijepo je Ljuba Nenadović napisao: „ i kad nestane bregova  i ljudi ostaće dva crnogorska kolosa  Lovćen i Vladika“. Prije pronalaska vještačke inteligencije, stvorene su vještačka trava i vještačka nacija. Vještačko se prepoznaje po tome što mu se zna tačan datum nastanka, ili formiranja. Tako je crnogorska nacija ozvaničena 1.maja 1945.godine kada je Milovan Đilas u Borbi objavio članak „ O crnogorskom nacionalnom pitanju“, u kome se kaže da Crnogorci  jesu Srbi,  ali da su se u ratu formirali u „posebnu naciju“.

Kako sila Boga ne moli, na prvom poslijeratnom popisu stanovništva 1948.godine, oko 95 % Srba, koliko ih je bilo prije rata u Crnoj Gori, revolucionarnim metodama je pretopljeno u 1,78%. Broj nacionalnih Crnogoraca porstao je od 0 % prije rata na 90,67%. Međutim, od Njegoša se nije moglo pobjeći čak ni u revoluciji. Đilas u svojoj knjizi Revolucionarni rat piše kako je u svojoj komesarskoj torbici, sve do Sutjeske, pored ličnih dokumenata nosio i Gorski vijenac, a ne Komunistički manifest.

U  jeku najvećih borbi na Sutjesci torbicu je zakopao, kako Nijemci ne bi znali o kome se  radi, u slučaju pogibije  ili zarobljavanja. Poslije rata pokušao je da nađe torbicu , ali nije uspio. Srećom Gorski vijenac je bio pohranjen i u njegovoj glavi, pa se nakon pada sa vlasti, otac crnogorske nacije odrekao svog čeda i na suđenju izjasnio kao Srbin. Đilas je proglašen otpadnikom, a revolucija je nastavila da teče. U svom rušilačkom toku prvo je na red  došla  Njegoševa kapela na Lovćenu, koju su čak i Austrougari željeli da obnove 1918, kad su shvatili  da gube rat. Vremenom je srbofobija postala državni projekat, a tome je svakako  najveći doprinos dao  režim Mila Đukanovića. Da je potrajao  još koju godinu vjerovatno bi tvrdili da je Vladika bio Njegošev nadimak, koji je dobio još dok je čuvao ovce po Njegušima,  i da zato nema krsta na njegovom grobu. Priznanje lažne države Kosovo, uprkos činjenici da je 85% građana Crne Gore  bilo protiv toga, diskriminacija  srpskog jezika i njegovo svođenje na status manjinskog, iako je na svim popisima većinski jezik, usvajanje državnih simbola u parlamentu bez prisustva opozicije, ulazak u NATO bez referenduma, uvođenje sankcija majci Rusiji, predstavljaju crne stranice novije crnogorske istorije.

Kad je nakon hirotonisanja za mitropolita u Petrogradu, Njegoš primljen u audijenciju kod  ruskog cara,  on je primijetio koliko je  Njegoš visočiji od njega. „Samo je Bog viši od ruskog cara „, odgovorio je Njegoš, što je bila svojevrsna metafora zahvalnosti Crne Gore prema Rusiji i njenoj pomoći, u toku borbe za slobodu. Danas smo došli dotle da čak i vlast koja je smijenila Đukanovićev režim hoće da uvede vize građanima Rusije, a u UN glasa protiv Rezolucije o borbi protiv veličanja nacizma, čiji je podnosilac  Rusija. Da bi se sve ovo moglo uraditi morao se pacifikovati Njegoš. Prvo su ga ponizili tvrdnjom kako „najumnija srpska(svjetska) glava“ nije razlikovala značenje riječi Srbin i srpski od pravoslavac i pravoslavni. Kad ni to nije bilo dovoljno proglasili su ga genocidnim pjesnikom. Ali kako „ udar nađe iskru kamenu“ projaviše se litije i mitrpolit Amfilohije, te „puče kolan svečevoj kobili, obrnuše kola niza stranu“.

Jeste Crna Gora dobila Njegoševe dane kao državni praznik, ali je čeka „borba neprestana“ da vrati kapelu na Lovćen, otprizna Kosovo, srpskom jeziku obezbijedi status službenog jezika, ukine sankcije Rusiji i usvoji državne simbole, koji će biti “ iz glave cijela naroda.“