Pogledi na more

Piše: Nikola Malović

U prošlosti su manje-više svi Primorci iz svojih kuća vidjeli more, čak i oni sa viših spratova unutar starih gradova Kotora, Herceg Novog i Budve.

Svaka stara urbana cjelina koju današnje turističko oko može da opazi visoko u zalivskom brdu – ili se tamo nalazi zbog izvora slatke vode, ili se tamo nalazi zbog nekadašnjeg straha od pohare koju su nerijetko doživljavali Bokelji na pjeni od mora.

Danas ekonomska pohara ne dolazi s mora, nego s brdah, što je bezobrazno paradoksalno, posebno što je takođe u skladu s istorijskom praksom. Nisu rijetki inspektori koji harače duž obale i hvale se u kafanama u kojima skupu ribu jedu za džabe kako su koncem sezone dobri po stan u Podgorici sram ih bilo bez zareza ikakvoga.

Crnogorci i tokom istorije šćaše pljačkati Primorje, što je uticalo na arhitekturu, pa se tako na kamenim palatama iz doba baroka vide puškarnice prema brdima, na prozorima metalne ferijade u rešetkastoj formi, a na debelim drvenim vratima s unutrašnje strane jaki klavovi, ojačanja sa zakovicama, i metalne upore – da konobu ne mogu lako da obiju nogom ili ramenom iz zaleta drski sa planine sišavši.

Primorska kamena palata je u prošlosti bila forteca ili pak utvrda.

Kotor, Herceg Novi i Budva imali su bedemima opasanu sigurnost, dočim Perast nije, pa je unikatnim sistemom fortifikovanih ulica (!) i odbrambenih kula – tokom istorije štitio posebnost svog zalivskog entiteta.
Pogled na more bio je i ostao važan. Posebno otkako se u naše mediteranske gradove uselio turizam.

Danas samo Perast ima instituciju stečenog pogleda. To u prevodu znači pravo da se na kaskadi nižoj ne gradi zgrada koja bi zaklonila pogled kamenoj kući sa kaskade iznad. Jer bi se time ukinuo stečeni pogled.

Svjesni da žive u povlašćenoj geografiji, te da se za kvadrat bore sa silama nemjerljivim – sa strancima koji cijene nekretnina dižu u nebesa – Primorci odlično računaju koliko im vrijedi nekretnina, u zavisnosti da li se s prozora ili balkona vidi more ili ne.

I sad, kao što Eskimi imaju na desetine riječi koje označavaju vrste snijega i leda, tako i bokeljski primorci imaju izraze za ono što nude, čime se diče, ili odakle uživaju.

Na dnu ljestvice su oni bez pogleda na more. Za mrvicu su iznad oni kojima je zapriječen pogled na more. Imali su ga, dok neka građevinska firma nije, legalno naravno, dobila dozvolu da im ispred pogleda podigne višespratnicu, i sada taj pogled nesrećnici nemaju.

Djelimični pogled na more se u oglasima za prodaju nekretnina uvijek reklamira kao pogled na more, što je dakako vid prevare. Vlasnici djelimičnog pogleda na more mogu da umoče vid u svega djelić plavetnila, ali nikad ne mogu da vide sezonski kontekst.

Pogled na more je tek ono što se računa.

Ručati na terasi s privatnim pogledom na more je počesto naslijeđena prednost, skupo plaćena, ili prednost koju dekadentirani potomci ne znaju da cijene. Pogled na more je zlatna kategorija onoga što ljudsko oko može da vidi, bilo da zimi gleda kako bura nosi slane kristale morske prašine, ili ljeti – kada se nautički haos pretvara u misaonu mentalnu igricu: kako se toliko plovila, megakruzera, kruzera, malih teretnih brodova, megajahti i jahti, jedrenjaka i jedrilica, katamarana i ribarskih barki… uopšte može mimoići bez sudara u julu i avgustu? Počesto i u septembru.

Panoramski pogled na more nemaju smrtnici. To je pogled iz snova. To je pogled od koga žene plaču. Uz orošenu čašu bijelog vina, or something. Panoramski pogled budi muškost. Voditi ljubav s panoramskim pogledom na more izuzetna je recka u erotskom rabošu. Takovu recku ne udaraju samo debeli satiri. Nego i vižljaste venere.

Na kraju liste svih pogleda nalazi trajan pogled na more. Njega obično imaju ili superbogati ili supersiromašni. Do njihovih carskih sela vode kolski putevi zapriječeni rampama, ili kao u slučaju bokeljskog Maču Pikčua, bezvodnog Gornjeg Stoliva, neobrađenim kamenom popločan put dug tri kvarta od ure hoda od nulte nadmorske.

Trajan pogled na more ide u paketu s najmanje jednom no najčešće s mnogo crkava koje opaža periferni vid. Nos udiše mediteranski aromat potekao od stotina eteričnih ulja spakovanih u biljkama izniklih svuda lijevo i desno. Uši čuju zrikavce i ptice. Trajni pogled na more može da izludi čovjeka, i opasan je. Do propasti banaka koštaće basnoslovno. Nakon propasti, nudiće se u bescijenje.

(Izvor: Pečat)