Poglavnik se stidi mojkovačke bitke!

Piše: Srpski guslar Jovan Lakićević

Moja dobra majka Novka, Radovića odiva iz Morače,  kad bi se ozbiljno  naljutila zbog  mojih čestih nestašluka u mlađim danima, nikad ne bi rekla „nevaljalče“, ili „magarče“,  već, prijekorno: „Ajde, druže svoga društva“.

Sjetio sam se ovog „pedagoškog“ nauka iz zavičaja, kada sam čuo izjavu Poglavnika, povodom usvajanja zakona o istopolnim brakovima, koju je izrekao ne bez ponosa:  „Ovo je korak ka društvu najrazvijenijih demokratija svijeta…“  Montenegro je, eto, bar po nečemu, postao „drug svoga društva“!

Ovdje su asocijacije svakovrsne. Prva je, recimo, „Čega se pametan stidi, time se onaj drugi ponosi“, pa: „Je li ovo ona tradicionalna Crna Gora? Je li ovo njena sudbina?“ Pa zar baš moramo da ispunimo svaki hir globalista-satanista da bi smo (kakve li sreće!) postali  nalik njima? Tu je i kanalizacija, kao takva, takođe neizbježna asocijacija…

No, bilo kako bilo, tu smo gdje smo, i trebaće nam mnogo vremena i svakovrsnih napora da se vratimo sebi!

Ovaj tekst, međutim, pišem drugim povodom.  Zbog jedne druge izjave Poglavnika, koja nije bila egzaltirana kao ova potonja.

„Stidim se Mojkovačke bitke!“ reći će  koju godinu ranije, ovaj isti Poglavnik, valjda  u prilog „poništavanju“ Podgoričke skupštine, koju je njihov ideolog, vođa i učitelj Sekula, na isti način već bio „poništio“ za Petrov dan 1941., ali to njegovi krivomozgi sledbenici, izgleda, nijesu znali!  Džabe su krečili!

Ova izjava će, međutim, biti veoma brzo izbrisana iz  novinskih izvještaja, jer je neko iz okruženja Poglavnika  vjerovatno  zapazio da bi mogla da napravi dar-mar u biračkom tijelu sjeverne Crne Gore koju je „pokrivao“ proslavljeni Istočni odred serdara i  vojskovođe Janka Vukotića. A šta je govornik htio da kaže,  teško da bi i sam mogao da se sjeti!( Da li?)  Ja sam je zapamtio, kao da je, u najmanju ruku Sokratova. Daleko bilo… Valjda zbog toga što joj po bestijalnosti nema ravne!

Ovaj se stidi onoga sa čim se svo Srpstvo ponosi! No, tu ipak ima neke logike: ako  je riješio da, po  diktatu svojih zapadnih mentora, objavi rat i Srpstvu i Pravoslavlju, valjda treba pljunuti na sve što je najsvetije u njihovoj istoriji. A tu svakako spada i Mojkovačka bitka. Odnosno, Mojkovačka operacija, koja je trajala 93 dana, od Glasinca, preko Višegrada, do Javora i Lepenca, i koja je, zapravo,  značila spas lijevom krilu srpske vojske od presijecanja odstupnice i uništenja.

I, najzad,trodnevna bitka u Mojkovačkim gorama, za Božić 1916. godine., koja, praktično, vojnički nije ništa odlučivala, ali je bila, kako mi reče moj poznanik Dobrica  Ćosić jedne prilike  u Moračkom  manastiru, bitka za ponos, čast i slavu crnogorskog oružja!   I upravo je po toj, naizgled uzaludnosti – jedinstvena! Malo li je!

„Crnogorac na Mojkovcu carske sile zadržava, a njegovo sve propalo, i sloboda i država…“ Pa još od Hadži-Radovana: „Ali vojska crnogorska gine, a ne dadu preko zemlje njine da Njemačka prođe trčimice, bez velike, grdne kasapnice…“ Ako se mora u ropstvo, neka nas bar zapamte. Da ostane spomen nekim budućim pokoljenjima…

I Mojkovačka operacija i Mojkovačka bitka ući će, po svojoj besprimjernoj jedinstvenosti, baš kao i Mišićeva Kolubarska bitka, u sve značajnije vojne enciklopedije svijeta. Doista, ima Poglavnik čega da se stidi… Da se zbog  Mojkovca postidio neko od njegovih novopečenih prijatelja s druge strane rovova, čiji su preci bili masovno prisutni i u ovoj švapskoj bulumenti, ( a možda čekaju novu priliku?) bilo bi – do jadne duše.  Ovako…

I, kad smo već kod sjećanja: nema nikakve sumnje da je Mojkovačka bitka – jedinstven i najljepši spomenik bratske ljubavi i bratske žrtve u istoriji srpskog naroda!

U posveti palim junacima Istočnog odreda, od Glasinca do Mojkovca, pjesnik Radovan Bećirović, reći će: “Krv će vaša, dokle Sunce grije, čuvat’ obraz srpske istorije!“ Pa opet, na drugom mjestu: „Blago vama, mojkovačke  gore, sa vama se Crnogorci zore, svi se Srbi sa vama ponose i slavu vam svijetom pronose!“

Pročitajte JOŠ:

Bogu niko nije oteo svijet