Podvig četrnaest profesora iz Bjelopavlića: Robijali i bili spremni radije da se odreknu svojih života nego ćirilice

Da li ste čuli za podvig četrnaest profesora iz Bjelopavlića koji su robijali i bili spremni radije da se odreknu svojih života nego ćirilice?

Naime, u ljeto 1916. vršeći pripreme za obnovu rada osnovnih škola u Crnoj Gori, austrougarske vlasti su promijenile školske programe: u njima više nije bilo srpske istorije, srpskog jezika, crkveno-slovenskog čitanja i pjevanja (svjetovnog i crkvenog). Srpski jezik okupatori su zamijenili tzv. nastavnim jezikom, srpsku istoriju – poviješću, crkveno-slovensko čitanje – čitanjem, a pjevanje je potpuno uklonjeno. Reformi su se suprtostavili učitelji iz Bjelopavlića koji su odbili ove uslove. Ostavke su potpisali pojedinačno u vojnoj komandi u Danilovgradu, 19. oktobra 1916. a jedno od njihovih obrazloženja glasilo je ovako:

„Ćirilica je srpska istorija – arterija, aorta srpskog nacionalizma, a mi smo spremni da budemo srpski učitelji i nećemo da budemo anacionalni. Da bismo ostali dosledni pozivu srpskog učitelja u Crnoj Gori, čast nam je izvijestiti komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadašnju dužnost.” I dalje: „Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!“.

Činovnik u komandi bio je Srbin iz Vojvodine. Pokušao je da odvrati mlade učitelje od ostavke: „Ja sam Srbin. Sin sam popa pravoslavnog. Ja vama i vašem narodu želim dobro. Bićete odmah strijeljani“ – rekao je činovnik. Nije ih ubijedio, učitelji su ostali pri svome. Iako je odustajanje od pobune podrazumevalo sigurnu egzistenciju i, u uslovima okupacije, čak i prilično udoban život, odnosno sigurnu državnu službu i specijalne legitimacije koje su ih štitile od internacije i obaveznog rada.

Ovi se hrabri ljudi odlučuju na nepristajanje, smatrajući da onaj ko hoće da ostane dosledan pozivu srpskog učitelja, ni u kakvim okolnostima, zavjetne vrijednosti svojih predaka – ćirilicu i nacionalnu istoriju – ne smije dovesti u pitanje. To vidimo i iz svjedočenja Sava Jovovića:

„Primio sam se vršiti dužnosti narodnog učitelja pod upravom ćesarskih i kraljevskih vlasti, vjerujući da će bivši program osnovnih škola ostati i dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se ćirilica, srpska istorija i pjevanje nacionalnih pesama. Čast mi je izvijestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na svoju dosadašnju dužnost.”

Nakon dvoipomjesečne istrage, izrečene su im presude, kao i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima: Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću.

Učesnici pobune bili su: Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su posle izdržavanja kazne od tri mjeseca pušteni na slobodu, dok su jedanaestorica njih (osuđeni na četiri odnosno pet mjeseci zatvora) : Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović, internirani u mađarski logor Boldogason, a kasnije u Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Tokom suđenja (predsjednik suda bio je Čeh, zvao se Slavik), islednik Hrvat, pitao je Brajovića: „Zašto nećete ovaj školski program, po njemu se radi i u hrvatskim školama?”, Brajović je odgovorio: „Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nismo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vašim čitankama bile bi pjesme o vašim velikanima – Štrosmajeru, Zrinjskom, Frankopanu, Gupcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama habzburškim“.

U zatvoru su spavali na golom patosu, bez ikakve posteljine, neprestano pod nadzorom i uz prijetnju da će biti obješeni. Nakon izricanja presude (učinjeno noću) prebačeni su u cetinjski zatvor, a odatle deportovani u Boldogason. Učitelj Brajović je tri puta pokušavo da pobjegne, ali je svakog puta bio uhvaćen.

Iz knjige Veselina Matovića „Ćirilica i latinogorica“, Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, 2012. godine, Podgorica

“Mi znamo ko smo”

Pročitajte JOŠ:

IN4S pita Krivokapića, Abazovića i Srzentić: Mi se ne plašimo stranih ambasada i domaćih „grantopreža“; a vi!?