Podmukla igra sjenki

Piše: Emilo Labudović

Nad Metohijom već danima plamti nesmiljeni nebeski požar. Nigdje makar oblačka, da pruži sjenku spasa, da se makar na tren odahne i obriše znoj koji peče skoro obnevidjele oči. Nad Metohijom, pustom i zatravljenom, nad njenim u trn i glog uraslim njivama, nad zgarištima kuća njenih domaćina kojih više nema, nad rasutim i razurenim grobljima koja se jedva naziru, prostrla se jeziva tišina. Čuju se samo krici gavranova i potmula jeka zvona sa Paćaršije. Metohija, koje odavno više nema na zemlji jer se, smrtno ranjena, vaznijela se na Nebo.
Goraždevac, sred Metohije, budi još jedno od onih jutara koja ne donose dan, koja ne razgone aveti noći čije mračne sjenke svakog avgusta plešu nad njegovim zamuklim sokacima, pred zakapijanim vratima i prozorima, iza kojih je budan samo strah. Bistrica, čije virove bez milosti ispija sunce, ukriva se u vrbake, u kupinove vreže, u ćutanje kojem nema razgovora. Odavno, evo je već dvadeset drugo ljeto, sa njenih u šiblje zaraslih obala, ne čuje se dječja graja, razuzdano pljeskanje po vodi, uvježbani skokovi u njene virove… Muk, težak i nepodnošljiv. I krik raspamećenih majki koje vrište nad pobijenom djecom, čija je nevinost otvorila ranu koja ne srasta. Nad Bistricom bol. Neprebol.

Goraždevac danas ćuti koliko bolom, toliko i nepravdom. Jer smrt njegove djece, mučki strijeljane iz brloga vjekovne mržnje, samo je Bog blagoslovio. Ruka zakona, kljasta i osakaćena, još nije, a ko zna i da li će ikad, stigla u Gorždevac. Goraždevac i danas, kao iz suve drenovine poviše Manastira, cijedi svoje suze i njima umiva lica svoje djece, svojih nada i utjehe, koja se, uprkos svemu, i dalje osmjehuju sa mermera svog vječnog počivališta. Goraždevac je danas sam sa sobom, jer, ako se izuzmu par šturih novinskih vijesti, svijet se na njegovu tugu odavno bacio zaboravom.

Goraždevac, i dalje u koroti i crnim maramama koje uokviruju od sunca i tuge posovjela lica, danas jeca onim prigušenim jecajem, jer bol je samo njegov. Sa Paćaršije tupo zvone zvona i njihov jek se gubi rugovskom klisurom i zastaje nad Bistricom koja je svaki put na ovaj dan mutna i bez sjaja. Goraždevac na avgustovskom suncu, ispošćen i žedan ne toliko vode koliko pravde, plamti snagom i otporom koji raste iz gnjeva i oaja. A pusta pravda presušila kao zapušteni i zatrovani metohijski bunari.

Nad Metohijom muk. Nad Goraždevcom tihi šapat tuge. Nad Bistricom plač zaboravljenih vrba. Danas se čuje samo daleki Vrbas, ali njega tišina Goraždevca uopšte ne interesuje. I ne boli.