Podgorica u haosu ulica bez imena

U 2025. godini, Podgorica, koja se u zvaničnim krugovima često predstavlja kao evropska metropola, i dalje je grad stotina neimenovanih ulica. Na teritoriji Glavnog grada, prema podacima iz 2016. godine, čak 628 ulica nije imalo naziv. Od tada je bilo nekakvih aktivnosti na imenovanju, ali ne i rezultata vrijednih pomena – barem ne u vidu transparentno objavljenih podataka. I tako, grad bez ulica ostaje i grad bez pune demokratije. Pet godina nakon pada diktatorskog režima i promjene vlasti, nova gradska uprava nije riješila jedan od najosnovnijih urbanističkih i demokratskih zadataka – da svaka ulica ima ime, svaka zgrada broj, i svaki građanin preciznu adresu. Ovo nije estetsko, nego suštinsko pitanje – pitanje zakonitosti, transparentnosti i bezbjednosti.

A upravo u tim rupama u sistemu, bivša vlast je unosila „duple birače“, fiktivno prijavljivala građane, i na taj način cementirala svoju moć decenijama. Ulica Milana Raičkovića u Tološima je simbol tog haosa: sistem povezanih ulica i uličica u kojima je stanovnik teško mogao da se snađe – ali DPS jeste. I sa sobom je vodio glasove. Problem je potpuno realan i životan. Kako će hitna pomoć doći do odredišta da ukaže nevoljniku prvu ljekarsku pomoć, policajac da spriječi kriminal? 

MUP: Preko 30.000 Podgoričana sa nepotpunom adresom

Nedavni izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova dodatno potvrđuje ove strahove. Prema njihovim podacima, u Podgorici čak 30.178 građana ima prijavljeno prebivalište bez broja kuće ili stana. To je, po obimu, najveći broj u državi. 

Radna grupa MUP-a je problem označila kao „sistemski“, ali je indirektno odgovornost prebacila na lokalne samouprave koje godinama ne ispunjavaju svoje obaveze. 

Ovo daje i odgovor kako smo onda očekivali poštene izbore ako birački spisak počiva na magli?

Osim što stvara politički haos, ovaj problem direktno utiče na život građana. Bez zvanične adrese otežana je dostava pošte, naručivanje taksi usluga ili korišćenje elektronskih servisa. 

Pitanje je, dakle, jednostavno: ako pet godina nije dovoljno da se imenuje nekoliko stotina ulica, šta onda jeste? Nije u pitanju novac, već volja. Nije u pitanju stručnost, već namjera. Sve dok Podgorica ostane grad bez imena i brojeva, ostaje i grad otvoren za zloupotrebe, manipulacije i inženjering – ne samo urbanistički, već i izborni.

Ako je problem u tome što se Savjet za imenovanje ulica ne može dogovoriti oko toga da li ulica treba da nosi ime junaka, književnika ili zaslužnog građanina – neka se posluže rješenjima iz svjetske prakse. Nigdje ne piše da svaka ulica mora imati „ime s dušom“ – dovoljno je da ima oznaku. Uostalom, niko ne očekuje da jedna od bočnih ulica koje vode iz Ulice Milana Raičkovića, istina svježe asvaltirana, bez kanalizacije, ponese ime Pete avenije. Ali može da se zove Prva tološka. Pa Druga. Pa Treća. Jer bolje je imati „brojanu ulicu“ nego nevidljivu. A ako već ne znamo kome ćemo dati čast da ga vječno pamtimo po tabli na zidu – onda dajmo bar građanima šansu da znaju gdje žive.