Podgorica okovana žegom: Pusta obećanja opijenog DPS-a

Piše: Ivan Milošević

Ljeto je poseban problem Podgorice. Kada Sunce i noći pretvori u omorinu, ovaj grad se povuče u neku samo sebi znanu ljušturu i tu zaspe i ne probudi se tamo negdje do kraja septembra. Kada zrikavci počnu i noću da se čuju, Podgorica i Podgoričani kao da od samih sebe bježe dublje u sebe same i kopaju u sebi i traže oaze svježine i kakvog-takvog spasa od nebeske zvijezde koja kao da se zaustavila iznad ovoga grada i nad njim prosipa svoje oluje i mlazove.

Od kada od malena živim u Podgorici mislim da nema tog predsjednika opštine koji nije obećavao spas od ljetnjih vrućina. Te se grade bazeni, te se prave plaže na Morači, te  šetalište ispod visećeg mosta i šta sve ne. I od svega toga ništa, nijesmo dobili bazene koje su nam obećali, a posebno se to odnosi na uređenje obala Morače i famoznog šetališta pored rijeke.

Kako prođe koja godina sve je jasnije da je ovaj grad ljeti mrtav i jedva diše. Ubijaju ga nesnošljive žege, od kojih nema spasa ni noću, kada zidovi isijavaju ono što su upili danju. Sve se u Podgorici pretvori u jednu veliku sunčanu pustinju, koja ne umrtvljuje samo vazduh u njemu, nego i ljude. Sve stane i kao da čeka neki spas sa neba ili iz utrobe zemlje, svejedno. 

Ovih dana Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, obilazi mjesne zajednice, obećava brda i doline i to nakon što se u Čikagu pohvalio da ima para i da samo treba ideja, pa da sve krene u ovom gradu nabolje. Do sada nijesam nigdje pročitao da je u tim obilascima Vuković i njegova družina pomenula da Podgorica mora da živi i ljeti i da dvije rijeke treba iskoristiti, kako bi njeni stanovnici nekako pregrmjeli ovo Sunce i sve što ide uz njega. Od toga od Vukovića ni traga ni glasa, ali zato obećava nove betone, nova gradilišta i šta sve ne. 

I taman kada su se tokom  maja građani ponadali da će možda na trgu tokom ljeta imati šta da vide, Vuković je baš negdje uoči početka žege, sklonio bine i takozvani bazar i sve vratio na staro. Sve je to trajalo dok je trajala euforija o njihovoj nezavisnosti, a kada tome nije imao ko više da se raduje, trg su napustili i prepustili ga na (ne)milost poznate podgoričke žege.

Da li se to i ovi koji zasjednu u fotelju gradonačelnika opiju od vrućine i lažne svježine u svojim kanecalarijama, pa zaborave kako je napolju i da ljeti Podgoričani treba da žive? Opijeni ili ne, ali zahvaljujući DPS-u i njenim gradonačelnicima koji već decenijama upravljaju ovim gradom, Podgorica ljeti živi kao riba na suvom i koprca se na vrelom asfaltu i jedva dogega do septembra. I sve tako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, i iz minuta u minut. Nikad tako brzo Podgorica ne umire kao ljeti i to sve uprkos bajki Vukovića i njegovih prethodnika da će sve biti bolje, a svi znamo da bolje biti neće.