Podgorica ili Istanbul: Gdje će Zelenski pokazati lice?

Crna Gora stoji na raskršću, ali ovo nije samo geopolitički trenutak već trenutak istine. Da li će 15. maja crveni tepih zaista biti razastrt u Podgorici za Vladimira Zelenskog, čovjeka čiji režim je pretvorio Ukrajinu u mračnu pozornicu represije, ili će, kako je sam najavio, otići u Istanbul na sastanak sa Vladimirom Putinom? Odgovor na ovo pitanje nije samo logističke prirode — on je suštinski moralne težine. Da li će Zelenski ponovo prekršiti riječ? Da li će izigrati obećanje mira kao što je mnogo puta izigrao sopstveni narod?

Zvanično, Zelenski je izjavio da „očekuje Putina u Turskoj, u četvrtak“, dodajući da „nema smisla produžavati ubijanja“. Ali šta ako se istog tog dana pojavi u Podgorici, i ako Crna Gora — simbol otpora fašizmu i ponosa na antifašističko nasljeđe — odjednom postane scena za prijem čovjeka koji veliča Stepana Banderu, zabranjuje opoziciju, ukida medije, progoni Crkvu i ruši svaki stub demokratije?

Zapad: Misionari licemjerja

Dok Zapadna Evropa i dalje sebe predstavlja kao misiju „slobode“ i „ljudskih prava“, stvarnost je surova: ili si njihov, ili si neprijatelj. Ukrajina je plaćala cijenu te logike u krvi — narod pretvoren u topovsko meso, jezik zabranjen, vjera progonjena, kultura spaljena. I sve to u ime „vrijednosti“ koje niko u Kijevu nije tražio, ali je naređeno da se za njih gine.

Sada se isti scenario gura i na Balkan. Crna Gora, kao nekad Ukrajina, postaje eksperimentalna laboratorija Zapada: NATO integracije protivno volji naroda, satanizacija Rusije, progoni Crkve, briše se jezik, prošlost, identitet. Isto se traži i od Srbije, Republike Srpske — odricanje, kapitulacija, samoukidanje. A kada se neko usprotivi, kao što je Srbija odbila sankcije Rusiji ili Republika Srpska odbila da se odrekne svojih temelja — nailazi na sankcije, napade i medijski linč.

Podgorica: Scenografija kapitulacije ili otpora?

Sve ovo postavlja jednostavno, ali sudbonosno pitanje: gdje će Zelenski biti 15. maja? U Istanbulu, u pokušaju mira, ili u Podgorici, kao simbol produženog rata i zapadnog diktata?

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović — za koga je karakteristično da politiku vodi u tišini, šapatom — nije potvrdio ni demantovao Zelenskijev dolazak. U istom dahu, spominje potpisivanje deklaracije o prijateljstvu sa čovjekom koji priznaje da ga „motiviše mržnja prema Rusima“, koji je suspendovao izbore, progonio sveštenike i pretvorio jedan narod u založnika geopolitičkog eksperimenta?

Dok su predsjednici Srbije i Republike Srpske bili u Moskvi, na obilježavanju Dana pobjede, Crnu Goru nije imao ko da predstavlja. Je li to nova evropska demokratija — ona koja se stidi sopstvene istorije, žrtvuje saveznike i hrabro ćuti?

Mir u Istanbulu ili licemjerje u Podgorici?

Ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao je na pregovore bez preduslova. Turska je ponudila domaćinstvo. Čak je i Donald Tramp, u maniru američke direktnosti, poručio da Ukrajina mora odmah prihvatiti sastanak u Istanbulu — ako želi mir. Zelenski je na to pristao. Ali — hoće li održati riječ?

Neka 15. maj ne bude dan zaborava, već dan glasa savjesti.

Crna Gora ne smije da ćuti. Ni protiv Ukrajine, ni u ime Rusije — već u ime istine, slobode, i poštenja. Zelenski nije heroj nego simbol kapitulacije i simbol licemjerja.

Pročitajte JOŠ:

Ukrajina kao model, Balkan kao sljedeća žrtva?