Pobijedićeš Ti, pravi Nikšić, kolijevko junaštva i Svetog Vasilija Ostroškog

Poše: Iva Goranović, klub mladih NSD

Grade N.

Ja.. Osamnaestogodišnja učenica četvrtog razreda Gimnazije Stojan Cerović, pišem ti grade N, kao uvjerenik da ćeš ponovno biti čeličan grad, onakav o kakvom su pisali i govorili sa grudima punim ponosa. Grad ljubavi, osmijeha, zagrljala i radosti. Grad u kom je nastajala najljepša poezija, i kog je gradila kultura.

Pišem ti, jer ti vjerujem, kamenu postanka.

Rušitelji tvojih temelja, zbog kojih se danas nalazimo na rubu egzistencije, zbog kojih ja.. Osamnaestogodišnjakinja nemam pravo izbora, slobode i glasa, zbog osjećaja koje nosim.

Ja, koja se pretače u nas..

Postao si grad iz kog odlazimo u nadi da je kora ljeba slađa, negdje tamo, iza zvijezda i zvijezdica, na hladnom tlu, u sjenci sunca.

Postao si onaj kom je kultura otirač političke strukture, zaposlenje mašta vječno nepodobnih, znanje poraženo, a automobili i prezimena imanje.

U gradu piva, čelika, boksita, građevine… u gradu Željezare koja je hranila 40 000 građana, ostaje prazan papir, ostaje želja da se plamen večnosti ponovno rasplamsa.

Grad u kom smo parkove, ulice i najljepše ćoškove primorani mijenjati sitnim radostima, zarad očuvanja interesa „onih iznad“.

Postao si ono za šta smo se zaklinjali da nećeš nikada. Stjecište nepoštovanja različitosti mišljenja, individualizma i djelovanja. Atakovali su ti najljepše zore, snage rudnika, kvalitete obrazovne strukture.

Omladina Ti, grade N…
Osnovci, srednjoškolci, studenti
Mladost.
Mladost Ti gleda, ćuti i tuguje
Zbog zatvorenih i nikad otvorenih radnih mjesta
Zbog nemogućnosti adekvatnog školovanja
Zbog oskudnosti pozorišta i manjkavosti kulturnih frakcija.
Odsustva razumijevanja, a prisustva korupcije, kriminala i kupoprodaje, ličnosti, identiteta, života.
Mladost gleda, ćuti i tuguje.
Ruke su nam prazne, ako nijesu pune članskih karata, pripadnosti stranama.
Ćutimo, a nemamo pravo na sebe.
Da, grade N..
Ćutimo jer..
Prave ljubavi su vječan trag u beskraju, a mi tebe volimo dušom, tijelom, rukama, znanjem, imenima. Volimo te sa svim što jesmo i što tek bivamo. Bez obzira na razlike. O svemu, kroz tebe pričamo, da bi naše generacije budućnosti ispravljale “ krive Drine“ generacija prošlosti.

Ja, osamnaestogodišnjakinja, brisaću gumicama pravde, istine, poštenja i čiste duše, sve što moji roditelji nijesu uspjeli. Sve o čemu su nam preci sanjali, mi ćemo ostvariti, da ostaneš naša boja, dom i sunce kad ga nigdje nije.

Ne brini, grade N!
Danas će se sjutra zvati juče.
Pobijedićeš Ti, pravi Nikšić, kolijevka junaštva, Svetog Vasilija Ostroškog, Vita Nikolića, Miladina Šobića.
Ti, Nikšić, kolijevka stihova, akademika, mislioca, korzoa koji i danas priča najljepše priče.
Vjerujem grade moj.
Slavićemo dan tvog i našeg oslobođenja.