Plodovi mora. I druga hrana

Piše: Nikola Malović

Bokeljsko primorje i ono malo Crnogorskog, od Bara do Ulcinja, zapljusnuo je talas turista.

Izvježbani da po pokazateljima nevezanim za prognoze iz novina vide tačan dan kada predsezona prelazi u sezonu, Primorci vagaju da će špic početi ranije, već ove sedmice, za vikend. To je, ne računamo li kleto ljeto 2020, za sedam dana ranije od prosjeka.

Šta je sedam dana, pitaće neko?

Sezonski dan je jedinica ljetnje zarade. Uposlenom Primorcu vredniji je jedan ljetni dan od petnaest zimskih. Sedam dana je zato odlična prilika da se akumulira bokun ljeta za zimu, no što to vrijedi kada živimo u vremenima u kojima, političkom odlukom, usred noći, može da pukne berza, da se stropošta hiperinflatorni dolar, ili evro, ili da porast cijena svega.

Poslovični se Primorac ljeti ne kupa u moru. On ne uživa, on ne putuje, on je mrav, koji čini gušte fureštima, da bi mogao da na moru živi cijele godine. Cijena je previsoka, no mnogi misle da se isplati. Imati Mediteran u oku svakog dana znači imati život na povlašćenom mjestu.

Primorac kupuje kilo preukusnih sarduna za tri do četiri evra, ako ustane rano, kad obično nema turista, jer ovi vole da se provode do kasno, zbog čega i jesu na odmoru. Uz sardune, na svakoj obalnoj peškariji, ribljem dijelu pijace, nude se i jeftini barbuni, listovi i ribice bukve, po istoj cijeni, i cipoli, mrvu skuplji. S malo verdure, žućenice ili blitve, s maslinama, te drugom kakvom sezonskom salatom, obroci su zdravi jer ovu divljač iz mora može priuštiti svako. Ostalo je do danas ribe koja se računa u narodnu hranu, koja je ishranila generacije prugastoplavih predaka.

U doba moje mladosti mislio sam da Zalivljanin nikad ne može da ostane gladan, čak i da se globalno zarati. To stoga što je cijela Boka, vjekovima, oko svojih vijugavih kontura imala crnu bradu od poizraslih mušalja, školji znanih i kao dagnje, koje samo Kotorani zovu mušulje…

Ne lezi vraže: kako se svijet uzeo da kvari, kako se na svakom obalnom pikselu podigla kuća ili vila, kako je svaki hotel uzeo da u faraonskim količinama zatrpava dojučerašnju prirodnu plažicu hemijski neodgovarajućim suprstatom iz Crne Gore, to je školjki bivalo sve manje, baška što su mnoge završile pod bagerima, u grobu. Zajedno sa morskim zvijezdama, krastavcima, školjkama koje žive u kamenu ili pijesku, zajedno sa rakovima i rakovima samcima, travama i algama, morskim ježevima…

Prošle sam godine po prvi put u životu kupio pet kilograma mušalja, jer sam imao neke kontinentalne goste. Da to pričam na grobu đedu, ne bi mi vjerovao. Živi otac vjeruje, jer i sam vidi.

Ove godine je na moje oču, već u junu, uzgajivač kazao čovjeku pristiglom jahtom – da mušalja više nema! Navodno je školjka Mytilus galloprovincialis, po tumačenjima iz kotorskog Zavoda za biologiju mora preskočila jedan ciklus mriješćenja.

Jebemmumiša, pomislio sam do prsa u vodi – kao očevidac i prijatelj cijele porodice toga vrijednog uzgajivača – da li se može dogoditi da onda mušlja preskoči dva, tri ili više „ciklusa mriješćenja“? Što bi bilo katastrofa. Jer, svi znamo da zlo nikad ne dolazi samo. Ili, drukčije kaže li se: Gle, jedno zlo prođe, a evo ga dva gdje dolaze.

Svaki čitalac samim tim što drži Pečat u rukama negdje zna da živimo u sistemu spojenih sudova, te da tokom tragedije dva bratska naroda u Ukrajini, ne može da buće srećan ni Srbin iz Boke, pa taman mu odbjegli tajkun iz Ukrajine za ljetnji dan ostavio pazara koliko bogati Srbin iz Srbije za sedam.

Kosmička količina zla i nepravde truje sve. Uzgajivačima školjki ostale su još samo kamenice, ali ko im garantuje da i one neće „preskočiti ciklus mriješćenja“?

Šta kaže paleogastronomija? Šta su jeli pra-stanovnici Jadrana, pa i Boke Kotorske? Sudeći po ljušturama pronađenim po pećinama iznad Perasta i u zaleđu, jeli su puževe priljepke, kad ničeg drugog ne bi bilo. Možda sa jestivom biljkom motar, koja raste po stijenama uz obalu?

Danas ni priljepaka više nema. Zašto? Nisam li kazao: Crnogorci su zaposjeli Boku, bokeljskom krivicom, i stali da je, ne samo politički komadaju, nego i besomučno nasipaju pijeskom, iz Morače, ne bi li na hektarima otetim od mora postavili naplative suncobrane i ležaljke.

U podvodnoj apokalipsi, istina, odbijaju da odumru tu i tamo neki račić, neki morski krastavac, neki morski jež.

Plodovi mora, pod kojim se računaju i lignje, hobotnice i sipe, a ne samo sve školjke i svi rakovi, puni su holesterola, i nisu dobri za jelo, jer su Bogom dizajnirani da budu čistači. Reći jednom Bokelju da mušlje nisu dobre za jelo, zazvučalo bi jeretično, kad i svim vjernicima frutti di mare jelovnika.

Čudom ne mogu da se načudim kad iz vode gledam kako Rusi i Ukrajinci, ponajviše oni, dugo guštaju rukom otvorene, sirove kamenice iliti ostrige. Skupi su to zalogaji, ali su delicije, po koje dolaze do obalnih uzgajališta, kao da hodočaste nepcem. I neka hodočaste, život je jedan, i dok se ima, neka se može.

Premda, posebno mi je neprijatno kada na uzgajalištu opazim gojazne crnogorske političare koji su do ponte dopelali se jahtom. A svaki im je zalogaj, u koji stane jedna kamenica, skup kao kilo preukusnih sarduna – kilogram narodne hrane.

Uposleni Primorac ako je i pratio svjetska dešavanja, sada od posla neće imati kad. Biće ih, istina, koji će paralelno sa sezonskim osmijehom da planiraju kopanje bunara do 30 ili 40 metara dubine, ili ulaganje para od ljeta u solarne panele. U vodu i energiju.

Ekonomski blickrig Zapada protiv Rusije nije uspio. Veliku ulogu u tom ratu trebalo je da odigra Evropa, gurnuta nogom američkih stratega. To guranje nije gotovo, i nastaviće se do finala maestozo, ma kako ga zamislili. Zapadni scenario povlačenja svih inostranik kompanija sa ruskog tržišta, brzo trošenje ruskih zlatnih zaliha, obaranje rublje, bankrot i generisani masovni protesti u ruskoj prestonici – za sada nije izvijestan. Evropski politički patuljci mobom sijeku granu na kojoj sjede – instistirajući na sankcijama Rusiji, a zapravo slijede befel Amerike kao de fakto nove naci-tvorevine. Na naše oči, Njemačka se privreda urušava bez ruskih energenata i, umjesto da se otme s konopca prekoatlanstkog gospodara, sada se obavezuje da će milijarde uložiti u formiranje i naoružavanje trupa. Kuda će one? Pa, na istok? Na Rusiju. Ah, opet.

Da su sve vijesti iz prosječnog julskog dana samo teze za razradu teme – i slijep bi vidio da nam donose rat.

Zapad ne može sebi da dozvoli gubitak Ukrajine, Rusija takođe.

U pitanju je jedan satanski, i stvarni novi poredak.

Kad govori o međunarodnoj zajednici, Zapad zapravo misli na manji dio čovječanstva – glasnogovori Peking.

NATO je na junskom samitu u Madridu usvojio novi Strateški koncept po kome je Rusija označena kao „najznačajnija i direktna prijetnja bezbijednosti Alijanske“, a Kina kao izazov „za bezbijednost, interese i vrijednosti NATO-a“.

U teoriji, možda NATO daje žmigavac desno, prema Kini, ali vojno skreće samo lijevo, prema Rusiji, u dogovoru s Kinom? Prosječan čitalac ovog lista, baš kao ni prosječan tekstotvorac, ne može da zna kako će biti, ali već sada zna da nešto veliko mora biti, pa je bolje da se, i kao ljudi, psihološki, i kao domaćini, ekonomski, spremimo za dolazak jeseni i zime.

Pa što nam svima Bog da.

Njemačka, ta privredna lokomotiva Evrope, biće ekonomski bačena na koljena bez jeftinog ruskog gasa. Tako joj i treba, jer sluša okupatora, ali što je nama do toga, umnogome vezanim za njemačku privredu? Berlin je sebe osudio na najveću krizu u nama znanoj istoriji, jer se voljom svojih političkih uhljeba, naoko legitimnih, odrekao jeftinih energenata iz Rusije, izvora svega ekonomskog bogatstva.

Dijagnoza i recept

U vremenima u kojima Njemačku čeka trostruko povećanje cijene prirodnog gasa, milioni ostalih bez posla i možda baš zato silom regrutovanih, ponovo sam pred suprugom, odličnom kulinarkom, na +37 stepeni Celzijusovih, odslušao snimak iz telefonskog diktafona na kome dr Boris Ilijanić, arhitekta koji je planski podigao Herceg Novi nakon potresa iz 1979, govori kako napraviti paštu sa ikrom od morskih ježeva.

Pazimo:

Uliti u prosulju iliti dublji tiganj maslinovo ulje, isjeckani česan, tj. bijeli luk, i sve staviti na vatru. Kad maslino ulje počne da se grije (ne smije da zadimi, Bože sačuvaj!), miris česna počne da se otpušta, i tada je ulje spremno da primi šug drugog sastojka. To je petrusin iliti peršun. Prvo se stavljaju stabljike sitno isjeckane, pa listovi. U ulju treba da budu samo sekund-dva. Doda se so, doda se papar koji je biber u prevodu, i jedan paradajz ili dvije trećine konzerve pelata. Sve se skine s vatre. Na drugoj su strani već skuvane špagete, lingvini, rigatoni ili neka druga pašta. Pašta se prebaci u prosulju, i sve se zamiješa. U toku miješanja dodaje se ikra morskog ježa (pet velikih po osobi), jer ikra ne ide na vatru. Sjedinjuje se sa toćem, tj. sosem, i paštom. Jednostavno, jeftino, ukusno.

Izvor: Pečat

Pročitajte JOŠ:

LOMPAR: Borba protiv ruskog uticaja, borba je protiv srpskog samorazumevanja