Pivsko pjesničko uspenije

Bećir Vuković

U svom neznanju, mislio sam da je potop bio – kolektivno krštavanje. Ali, pošto ni potop nije sprao sve grehove, grešan, brzo sam izronio iz te zablude.

Bog nije stvarao Pivu u vremenu, tako i ne može presušiti pivska prošlost, niti se može govoriti o budućnosti.

O sadašnjosti, sada, nemamo kad naučavati, niti imamo vremena, niti je vrijeme. Zato, onaj koji je smislio ove Pjesničke susrete – a legenda kaže da to bijaše pivski pjesnik Konstadin – još je jednom spasio Pivu i spojio sa dušom i proče, i isplivala je dogma o ‘Pivskim pjesničkim susretima’. Istovremeno, pjesnički susreti u Pivi nisu mogući, ali i proleću iznad vode poput sjenki oblakova. I, tako već pola vijeka.

Pravo je čudo da postoji „Pjesnička riječ na izvoru Pive“. Ne samo zato što Piva više ne izvire. I, ne zato što uvire u izvor. Čudo, kako dosle nijesu proskribovani, kad su već u imenu nemogući. Ni to nije obesnažilo Pivsko zatvoreno oko.

Poslije velikog potopa nikome nije palo na pamet da još jednom potapa Pivu.

Tek u naše vrijeme, kad uhvatiše Boga za bradu, sjetiše se da Pivu opet potope. I, bi drugi potop Pive. Ali poezija je ostala poput duha da lebdi nad vodom.

Koliko god nošeni maštom, nije verodostojan podatak da postoje pjesnički susreti u Pivi. Da postoje, tvrdi samo srpski pjesnik.

Ko se još u katakombi moli na srpskom jeziku. I neka se moli, samo da nikad ne  izlazi napolje. Tako je i opstalo čudo poezije. Bilo je to davno, prije potopa, kad istina nije bila od ovoga svijeta. A pastir sa prostreljenim srcem između smetova i litica vodio svoje stado.

Zidovi Pivskog manastira čuvaju zapis o pravednom pastiru, i rijeci u koje je i Bog samo jednom  ugazio.

*   *   *

Nepotopljeni dio države nikad ni slovom nije zabilježio pjesničku riječ u porti manastira Piva.

Lako se može utvrditi da je nemoguće latinicom napisati – Piva. Svake godine,  uoči Uspenija Bogomatere, zašilji olovku da latinicom napiše – Piva, ali olovka se skrši. Onaj, koji je potopio Pivu, kroz klanac zvani Đavolje brojilo, vrati se u svijet neobavljena posla.

Ko učestvuje na Pivskim pjesničkim susretima. Učestvuju li samo srpski pjesnici, ili i još neki drugi. Učestvuju srpski pjesnici, koji su i neko – drugi, i još neki drugi.

Gospodine, Vuče, toliko je pesnika koji su rođeni na srpskom jeziku, ali nisu srpski pesnici. Baš, šteta, nisu više ni jugoslovenski.

Jeziku i sebi, još nisu našli pravo ime. Pišu na srpskom jeziku, ali u devet jama kriju da pišu na srpskom jeziku. Gorolome iz Drobnjaka, kako ćeš ovo pročitati, znaćemo tek kad operemo grehove.

Izvjesno je da svijet ima smisla sve dok postoji poezija. Iako nas stiglo vrijeme kad pesnici srpski radije  ‘opisuju’ benzinsku pumpu nego manastir.

Trebalo je, dakle, prihvatiti da se slike, reči, (z)bića – jagnje, psalam, grad – ne svode samo na svoje pogubno značenje. Potucajući se svetom za slobodom nepoetičnog, jedne oštre zimske noći, iza benzinske pumpe na Bežanijskoj kosi, sustigao sam srpskog pesnika, rodom iz Pive. Ispod stare kaputine mrmorio je: beži, beži,  batko, ja lutam, i varam se.