Pismo sa sela kojeg više nema: Protjerivanje protjeranih

Piše: Emilo Labudović

Još jednom se, nepristrasno i svojevoljno, potvrdilo da je falsifikovani penzioner najvišeg ranga i dejstvujući oponašitelj funkcije ministra spoljnih poslova Crne Gore, Ranko Krivokapić, najveći ustašoid kojeg bilježi istorija ovog naroda. Sekula Drljević se u odnosu na našega „brzog Gonzalesa sa Cetinja“ ni u vrtić ne bi upisao. U danu najcrnje tragedije i najdublje žalosti koje pamti Crna Gora, Rankišu je do srži potresla činjenica da je saučešće predsjednika Srbije primio posredstvom mejla srpske ambasade u Podgorici, mejla koji se, sasvim normalno, vodi na ime, za Srbiju još uvijek važećeg, ambasadora Božovića. Jer, uprkos činjenici da ga je Crna Gora sramno protjerala, on je ambasador sve dok ga Srbija ne opozove i zamijeni!

Od nastanka moderne diplomatije, države međusobno, i u dobru i u zlu, komuniciraju uglavnom posredstvom svojih ambasada, što znači da je bilo normalno i za očekivati da se zvanična Srbija, oličena u njenom predsjedniku, obrati zvaničnoj Crnoj Gori, takođe o(bez)ličenoj u predsjedniku joj, obrati zvaničnim mejlom zvanične ambasade. Što je mejl „imenovan“ imenom za Srbiju još uvijek važećeg i dejstvujućeg ambasadora, stvar je okolnosti a ne principa.

Ali, nije suština cijele priče u tome ko je a ko nije ambasador, naprotiv. Van svake sumnje, a još više van svake pameti, je suludost činjenice da se izraz najiskrenijeg, najdubljeg i najdobronamjernijeg saučešća jedne bratske države sagledava kroz tu prizmu. Nije to licemjerje, to je manifestacija duboke mržnje i inferiornosti od koje je, ne samo Rankiša (mada je on šampion u tome) već i veliki dio zvanične i nezvanične Crne Gore neizlječivo obolio. A u takvom stanju svijesti, iracionalnom, čemu nema lijeka, po svaku cijenu se traži pivod se i niže se kao mak na konac i najmanja sitnica koja treba da posluži kao dokaz da „mrski neprijatelj“ ne miruje.

Protjeran ili ne, ambasador Božović je još uvijek ambasador i biće sve dok Srbija ne odluči drugačije. A ta će odluka najmanje zavisiti od ničim (bar ne elementarnom razumu shvatljivom) durenju Crne Gore. Ranka Krivokapića pogotovo. Ali, čak i to ima makar mrvicu nečeg realnog u odnosu na Rankov zahtjev da Božović „najhitnije bude protjeran iz Crne Gore“!!! Postavlja se pitanje: koji Božović? Ako se misli na Boživića ambasadora, on je već protjeran tako da je apsurdno opet protjerivati protjeranog. A ako se taj zahtjev odnosi na Boživića građanina, onda je to druga pjesma. Građanin Božović je rođen, odrastao i školovao se u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je i stekao saznanje o Mojkovačkoj epopeji koje ga je i koštalo protjerivanja. Kad bi ambasadori zbog takvih i sličnih izjava bivali protjerivani, majčin sin od njih ne bi sastavio ručak sa večerom u Crnoj Gori. One gospođe Karen i Džudi pogotovo.

Koliko je bar meni poznato, građanin Božović nije napravio nikakvo zlodjelo ili akt povrede „časti i ugleda“ Crne Gore da bi bio protjeran. Osim toga, on usred Crne Gore ima kuću, imanje, rodbinu, školske drugove, prijatelje… i ima sva ljudska prava ovoga svijeta da ih posjećuje i obilazi. E, sad, druga je priča ako i za to mora da traži Rankovu dozvolu, što bi bilo poslednje poniženje ionako unižene Rankove Crne Gore.

Interesantno je da se u svim zemljama moderne demokratije, kakvu nam, na žalost, trasiraju Ranko i stokupljevina oko njega, verbalni delikt odavno izbrisan sa spiska krivičnih djela. On se kao takav ne tretira ni u diplomstskim odnosima, u kojima je diplomatska etikecija jedina odbrana od njega a prekršaji toga tipa idu samo na čast i ugled zemlje počinioca. S tim u vezi, ne mogu a da se ne zapitam da li bi Ranko, Milo i brojni im saradnici, sa sve Draginjom na kraju spiska, ikad smjeli i da kroče na tlo Srbije s obzirom na sve laži i bljuvotine (konktetne poteze i da ne pominjem) koje su izgovorili na njen račun? A ne samo da hodaju zemljom Srbijom već u njoj grade, kupuju, rade i… švercuju.

I da zaključim, ne bi Rankov zahtjev za ponovnim protjerivanjem protjeranog zavređivao ni retka da nije povoda koji je iskorišten. Jer, kad ni onaj cetinjski užas nije dovoljan da se i zastave mržnje spuste makar na pola koplja, onda smo zaista kao društvo dotakli dno. A kad smo već kod protjerivanja, ono je, izgleda, usud srpskog naroda i prijetnja kojom mu se maše čak i tamo gdje su mu korijeni i od države dublji. Mašu li nam, Bože, tom krvavom zastavom, kroz Božovićev slučaj, Milo i Ranko i šaka „belvederaca“ okupljena oko njih. I da li sam već bio prorok kad sam, davno još, pisao pjesmu „Kula Radunova“ čije se zadnje strofe i danas, s jezom, prisjećam:

„Nema nade da iko ostane,

Više nismo od koljenovića,

Kad nas, Kulo, odasvud prognane,

Opet gone iz Progonovića“!

Pročitajte JOŠ:

Žrtve