Pismo sa sela kojeg više nema: I ovo će proći

Piše: Emilo Labudović

Namnožilo se, rode moj, namnožilo, navrlo odasvud pa pritiska li, pritiska. Izvire iz katakombi vremena i gmiže usmrđelim tragovima za koje smo se potanko nadali da su odavno izbrisani Kidiše kao hijene na lešinu, grize, glođe, i zavija od jarosti, od zlobe, od ijeda koji im se gomila u dušama, prepunim truleži, gnoja i sukrvice. U kotlu, obješenom o verige trajanja, ne samo da vri već je počelo i da kipi, i prijeti da ugasi ognjište kako bi zacario led i sve ponovo prekrili snjegovi starostavni. Na kandilo nasrću vjetrovi od zapada, studni i puni vonja na izdaju, ropstvo i mrak od vijeka duži. I, što bi rekao David Štrbac, a još smo, izgleda, u njegovim opancima, „od miline jedva se diše”!

I ovdje od toga dopre ponešto, ali odjekuje i čuje se mnogo manje. Ova tišina, ova praznina, ova pustoš, spoljna i unutrašnja, razvodne i relativizuju sav taj napon i naboj koji je na ivici da porodi munju. Znoj, koji nemilice napada oči, zamagljuje slike koje se smjenjuju kao u tunelima strave u boljim zabavnim parkovima, a žuljeviti dlanovi jedva da stižu i duvan da saviju a kamoli da se prihvate daljinskog i zasjednu pred onu kutiju kojom se oglašava naša zbilja. Ovdje se ima prečega posla od budalaština kojima se vi tamo zamajavate, život je ovdje za dinar (nekad bilo) skuplji od svih mjera kojima pokušavate da ga olakšate, i otima se noktima i zubima od čemerne svakodnevice.

Ovima mojima ovdje ni na kraj pameti nije da se utrkuju sa brzotrčećim Rankom, nemaju kad da sriču Raškove jezičke vratolomije, a u Draginjinu, mislim državu, ne bi ni prstom da taknu. Ovo ovdje je još uvijek ona iskonska enklava čije ime prvi put bi zapisano u „Dečanskoj hrisovulji” kao metoh koji kralj Milutin darova manastiru Banjska kod Zvečana. Zato se ovdje zvona Gračanice, Visokih Dečana, Paćaršije… čuju taman kao i ono sa crkve Svetog Jovana koja, svojom svetinjom i zavještanjem, bdije nad ovom pustopoljinom. Ali, da se strepi, strepi se. Vidi se to u potamnjelim očima ovih mučenika, čuje se u njihovom ćutanju, škrgutanju zubima, dubokim uzdasima koji im se otmu s vremena na vrijeme. Strepe jer znaju, strepe jer pamte, strepe jer se sjećaju da ovo naše ovovremeno ludilo nije od juče i nije samo naše. Znaju koliko je malo trebalo da plane iskra i da se uždi rod i plane zemlja. Onu Draginjinu, mislim državu, u to ne računaju, jer znaju da je ova starija, veća i  jednako njihova. A u njenu, mislim državu, ne bi ni prstom. Pamte i znaju koliko je malo trebalo da se braća dohvate kolaca, motika i budaka, pa da razmeđe po glavama. Svjesni su da je dovoljna i jedna jedina avetinja, a namnožilo ih se, rode moj, namnožilo na obje strane, pa da se okrene krvavo kolo. A sve uz onu „oj, svijetla…” kojom smo nekad, sve dok je Ranko nije zagadio Sekulom, počinjali naša kola.

Užeglo je, rode, taman kao i kod vas tamo, usijala se dolina, žedna i suva, a spasonosni bukovi hlad izmiče pred trkom da se pokosi, pokupi sijeno i namaknu drva za zimu, zimu koju najavljuju skoro kao smak svijeta. U toj trci sa vremenom nema se vremena ni da se taj čemer neizvjesnosti, koji se kao ohladnjela guka kačamaka svija u želudcu, makar razblaži razgovorom i čašom šljivovice još od lanjskog roda, skrajnute za ove dane i za namjernike, ako ih put nanese. Pokušavam koliko sam kadar, a i toga je sve manje, da im dodam ruke i olakšam teglo, ali oni bi radije da im kažem šta se sve ovo dešava i dokle će ovako. Kažem im: ti odgovori izmiču i pametnijima, i umjesto toga im pričam onu davno zaboravljenu priču o jedom Piperu (mislim da se prezivao Božović) kojeg su Turci uhvatili i životom tri sina pokušali da ucijene i natjeraju da im kaže gdje se krije četa hajduka. Smiren i sa smrću pomiren, gledao je kako mu dva sina, dvije jabuke rumene, nabijaju na kolac (neka mi Ibrahimaga oprosti te ovo pomenuh). Treći sin, jedva do desete dorastao, privijao se uz oca, drhteći od straha. „Oče, hoće li me mnogo boljeti” – pitalo je prestrašeno dijete? „Hoće, sine, boljeće”, jedva je prokamenio otac. „Boljeće, ali će trajati kratko. A bruka ako izdamo trajaće dovijeka”!

Ovima mojima ovo ne treba prevoditi i tumačiti. Jer ako išta znaju, ako ih je ičemu vrijeme naučilo, ako im je išta od nasleđa ostalo, to je strah da se obraz ne okalja i da ih sramota ne nadživi. Eto, rođeni moj, nadam se da ni tebi ne treba dodatno da objašnjavam, imaš i ti ponešto od ovog nasleđa u svojim bisagama. Koliko god da ovo potraje – proći će, samo obraz i čast treba sačuvati. I ne dirati u Draginjinu, mislim državu, ni prstom, da se ne ogadi. Ima ove vukojebine koju volimo kao oči i mimo Draginjine, mislim države. I mjesta u njoj pa da nas je i tri puta više. Eto.

A sad odoh, zove Mita sa stoga, valja mu sijena dodavati. Budi mi zdrav i budi daleko od ove prljavštine kojom bi da nam ogade ovo malo duše.

Pročitajte JOŠ:

Dimitrijević: Treći Rim i ,,Veliki reset’’ – Svetska zakulisa i Boris Džonson