Pismo sa sela kojeg više nema: Bezemljaši

Piše: Emilo Labudović

Nedelja, još snena i tiha kao na komemoraciji, a vrela kao pred Sudnji dan, znojava i rastrzana između trke sa vremenom da se uradi još ponešto na šta tjera seljački kalendar i njenog biblijskog predodređenja da bude dan odmora, dan posvećen sebi i Bogu. Što se radova ovdje tiče, odavno su svedeni na pojedinačnu muku. Nema više moba, nema onog elana praćenog pjesmom i razdraganošću, nema jeke otkivanja kosa, zvona sa ovnova predvodnika, sjetne pjesme čobanica, pune snova i nadanja, niti jakog muškog odgovora koji je znao da otrese „kid“ sa grana. Selo, pretvoreno u „čekaonicu smrti“, tavori i, daleko od svih i svega, polako kopni kao snijeg u Milinkovom smetu u avgustu.

Mada se ni ostalih dana ne pretržem previše od posla, ovaj sveti dan poštujem kao amanet pokojne majke koja ga je štitila čak i od sebe same. Toga dana bi nas kupala, mijenjala odjeću, posteljinu, pa smo ličili na one rustikalne lutke u izlogu jer su nam, bar za izvjesno vrijeme, bile zabranjene sve dječje ludorije. „Da bar pet minuta budete čisti i sačuvate to malo prnja na sebi“, govorila je, a zahtjev pojačavala mrkim pogledom od kojeg je mogla i varenika da se usiri.

I pored sinošnjeg tuširanja, okupao sam se, red je – nedelja je, obukao čistu košulju i, mada više nema ko da mi brani, evo sjedim da miris sapuna što duže potraje. Znam da ćeš reći kako mi od svih poslova najbolje ide sjedenje, ali, ne zaboravi, nedelja je. Sjedim i, s tugom, gledam kako trnje, lozar i paprat polako i podmuklo osvajaju dio po dio nekadašnjih livada, pašnjaka, lugova…. Kopne i nestaju imanja, ruše se bezoke kuće i trunu kućni pragovi, muk i pustoš naseljavaju duše i prostor. Kako je krenulo, uskoro ćemo imati i zavičaj i zemlju samo u knjigama katastra, a zapravo ćemo biti bezemljaši. Mi bez zemlje, a zemlja bez nas. Jer, evo i statistika potvrđuje ono što i ćorav vidi: iz godine u godinu redovi pred kapelama su nam duplo duži od redova pred porodilištima. Naše rode snom mrtvijem spavaju, rode moj!

A i ovo što nas ima, kakvi smo, bolje da nas nema. Otrovom svojih izinđalih i obeznanjenih duša zatrovali smo zemlju koju su nam ostavili i na čuvanje povjerili oni koji su umjeli da je cijene i da je vole, a mi smo taj dar bacili pod noge, pljunuli na svoju sliku u ogledalu istorije i svim silama i bezumno nasrnuli na nju. Iz petnih žila se trudimo da je nema, jer je naša, a ne zaslužujemo je. A kao u inat, kako neki dan napisa onaj Ljubenović iz „Novosti“ „kao da su svi koji su sišli s uma, sišli na našoj stanici“! Prodajemo je u bescijenje, psujemo, pljujemo, rušimo, potkazjemo i prokazujemo… ni najcrnji dušmanin gore ne bi. I sve smo bliži statusu bezemljaša.

Znam da ćeš reći da sam ti o svemu ovome pisao nebrojeno puta. Pisao ti ne da ti bilo šta objasnim, jer ti to sve znaš bolje od mene, nego da otvorim gnojni čir koji mi divlja na duši, breca i boli do neprebola. Zato ću te ovdje, dok nedelja vri kao u kotlu na verigama, samo podsjetiti na riječi onoga koji je zemlju i nas u njoj znao bolje od bilo koga drugog: legendarni Duško Radović:

„Kad krenete da pljujete ovu zemlju, setite se da je klima odlična, da su vetrovi blagi, da nema oluja, cunamija, tornada, aktivnih vulkana i razornih zemljotresa. Nije sušna zemlja, niste žedni. Nije iz neplodna, iz džepa seme da ti ispadne pa će nešto da nikne. Šumovita, brdovita, ali nit’ su pretežno kamenjari, niti su džungle sa zaraznim boleštinama.

Sve fino, blago, pitomo, nežno…
To vam je od zemlje.
Muka je od ljudi“!
I šta ovome dodati? Možda onu Patrijarha Pavla „Budimo, prije svega, ljudi“!
Možda i nećemo nestati ako postanemo bezemljaši. A ako ne budemo ljudi, spasa nam nema!
A nedelja i dalje peče. I boli, vjeruj!