Pismo sa sela kojeg više nema: A gdje će nam duša?

Piše: Emilo Labudović

Može da se desi, i dešava se, da jedan narod u nekom trenutku ili procesu izgubi mnogo, izgube sve, zemlju, gradove, kuće, oranice, izgubi slobodu i zapadne u teško, decenijsko ropstvo, ali ne pamti se da je jedan narod izgubio – sebe. Čak su i Hazari, narod koji je bez traga nestao u bezdanu istorije, ostavili ime koje ih i danas drži među živima. A narod izgubi sebe onda kada izgubi dušu, kad zaboravi na humanost, na oprost, i kad ono najružnije, najprizemnije, onaj primalni životinjski urlik u sebi, unakazi njegovo lice.

Bio sam ponosan što pripadam narodu koji je i u najstrašnijim svojim danima umio da sačuva dušu. Divio se beskrajnim primjerima njegove ljudskosti i imao veliko razumijevanje čak i za one poteze kada smo, zarad mira u sopstvenoj duši, trpjeli i praštali i neoprostivo. Jer, mislio sam: hrišćani smo, pravoslavci smo, ljudi smo. I kao biblijsku istinu držao sam ono načelo pokojnog Patrijarha Pavla „budimo, prije svega, ljudi“!

Suočavajući se kao građanin sa brojnim primjerima pojedinačnog moralnog posrtanja, bezakonja i ludila, ipak sam se nadao da su sve to samo tamne, ali prolazne, sjenke koje neće ostaviti dubljeg traga u hronici trajanja mog naroda. I sav onaj šljam koji je pogazio sve moralne i zakonske uzuse, držeći mjesecima Srbiju za grlo, i dalje sam držao za svoje, za zalutale ovce moga stada, i nijesam mogao da ih mrzim. Bio protiv – da, da ih mrzim – ne! I tako sve do danas.

Poplava poražavajućih, najprizemnijih i neljudskih, a javnih, reakcija nad nesrećom jednog čovjeka na ivici smrti, porazila me je i kao čovjeka i kao Srbina. Sasvim je nebitno što je taj čovjek ministar u srpskoj vladi, nebitno je čak i to što svi oni koji ga poznaju za njega nemaju ni riječi zamjerke, jedino je bitno da je to ČOVJEK U NEVOLJI!

Likovanje i mržnja kojom je dio srpske javnosti dočekao ovaj nemili incident koji se, da bude teže i potresnije, odigrao pred TV kamerama, ne samo da je dno dna već je za svjetlosnu godinu dublje. Do mjere da se normalan čovjek zapita jesu li to uopšte ljudi i šta imaju na mjestu gdje ljudima kuca srce?

Ljudi se često ne razumiju, svađaju se, tuku i ratuju oko mnogo čega, često bez ikakvog smisla, ali niko nikad i nigdje nije zabilježio ovakvo likovanje, radovanje i trijumf nad čovjekom na ivici smrti. Svejedno što je ministar, što je „ćaci“ i što je s druge strane. Jer, smrt je svačija i ne bira strane.

Zgrožen izjavom onog pedera Milićevića koji čak „obnaša“ funkciju predsjednika jedne nekad uvažavanja vrijedne stranke, a onda čitavom bljuzgavicom i kaljugom sličnih blasfemija, na trenutak sam požalio što sam ovaj koji jesam i poželio da sam makar Hotentot. Jer nijesam mogao ni u snu da pomislim da bilo ko iz mog naroda može da padne tako nisko, niže i od životinja. I moleći se Bogu za život čovjeka Darka Glišića (to što je ministar je sasvim nevažno), pitam se: a gdje će nam duša, ako je od nje išta još ostalo. Oprosti nam, Bože, ovako niščima!