Pisma sa sela kojeg više nema: Strvinari

Piše: Emilo Labudović

Sat kazuje da je podne već minulo, ali sjenka skršenog jorgovana svjedoči da je tek zakoračilo i rasplakalo strehu čija se sniježna kapa vidljivo tanji i nestaje. Kako god, pola dana je u zlatnim kočijama sunca već zamaklo put Balja i Kozlena. Pokušavam da se usresredim na drugu knjigu Ćosićevog „Vremena zla“, na „Otpadnika“. Mada opisuje vrijeme komunizma, na njegovim stranicama opet prepoznajem neke savremenike, otpale kao lišće u jesen sa grana roda i plemena. Kažem, pokušavam, jer mi dio pažnje odvlači prenos skupštinskog zasijedanja, pitanja i odgovori, polemike koje, ne rijetko, zalaze u sferu u kojoj caruju ijed, mržnja i žal za izgubljenim. Ali, kad se za riječ javio bivši „soko“ i multipraktik ministar Bošković, odložio sam knjigu i pažljivo ga saslušao. Mada dojučerašnji „soko“, više me je podsjećao na operušano pile ćurana, ali lična percepcija i ne mora da bude presudna u kategorizaciji pojava i ličnosti.

Graktao je, ć(urlikao), pijukao i raznim onomatopejama koje bi teško klasifikovao i birani ornitolog pokušavao da dokaže svoju superiornost nad naslednicom njegove fotelje. Koliko god bilo mučno slušati njegovo šepurenje poput tetrijeba u vrijeme parenja, ispod granica ukusa i džentlmenskog odnosa prema ženi, granica koje čak ni činjenica da je u politici mnogo toga dozvoljeno, makar za mene bilo je koliko mučno toliko i – poučno. Uostalom, od jednog magistra ko zna čega bilo je i za očekivati jedan tako naučno i vaspitno potkrijepljen pristup. A od svega što je multikulti Bošković docirao, što gospođi Injac što javnosti Crne Gore, posebno me je dojmilo (ovaj hrvatizam je samo dokaz da sam razumio njegovo „obnašanje“) saznanje da postoji „albanski dio Podgorice“! U želji da odapne što otrovniju strijelu u pravcu onog dijela sale u kojem se koliko do juče šepurio i glumatao („obnašao“) ministra, doslovce je rekao „da u Vojsci Crne Gore nema mjesta onim pripadnicima koji su u okviru litija crtali trobojke u albanskom dijelu Podgorice“!!! Dobro, znam, reći ćeš da se lapsus može omaći i mnogo pametnijima i jezički potkovanijima od „sokola“ (mada je imenovani „obnašao“ i funkciju ministra obrazovanja), ali lapsus podrazumijeva i ispravku, ako ne i izvinjenje. Soko Bošković je samo doobjasnio da je riječ „o dijelu Podgorice u kojem većinski žive Albanci“!? Doduše, ne precizira gdje je granica albansko/crnogorske podjele Podgorice, ali me ne bi iznenadilo da je to Morača, kako to počesto „razgraničavaju“ iz nekih albanskih krugova.

Više od 37 godina života u Podgorici daju mi za pravo da javno pitam „sokola“ koji je to podgorički kvart sa albanskom većinom?  Ako je do juče ministar vojni pomiješao Podgoricu sa Tuzima, onda je zaslužio tri nule iz orjentacije i kartografije. Ali, nije „soko“ baš tako neznaven i neupućen. Zna on dobro granice dijela Crne Gore u kojem su Albanci većina, mada mu onaj Nik Đeljošaj onomad otvoreno skrenu pažnju da ne diraju u „njegove krugove“! Više je nego očigledno, a izostanak ispravke eventualne jezičke omaške to potvrđuje, da se „soko“ već pomirio sa činjenicom da crnocrveni „dvoglavi orao“ od preko granice već nadlijeće pomenuti dio Podgorice i ostale krajeve Crne Gore u kojima mu viju barjak kao svoju teritoriju. Da se, zajedno sa dojučerašnjim saborcima, saglasio da ne stane na put projektu „Velike Albanije“ i njenim kartografima. Jer, po njegovom i shvatanju bulumente oko njega, bilo šta „veliko“ nije opasno po suverenitet i teritorijalni integritet Crne Gore, osim, naravno, ako nije „Velika Srbija“!!!

Pretpostavljam da ćeš odmahnuti rukom i reći da pretjerujem, ali znaš onu narodnu da se „onaj koga je zmija grizla i guštera boji“! Tako smo odmahivali rukom i sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je krenuo juriš na Kosmet. Tako smo olako prešli i preko upozorenja pokojog đeda Mihaila kako će nam „komšije“ brzih dana banuti na prag. A eno ih, popeli su se i prisvojili pašnjake Mokre na kojima si se i ti igrao dok smo đed, ujaci i ja kosili i skupljali sijeno. Posjekli su svaku smrču, jelu, bor i bukvu sve do pod Groc, ali nama nikako da dođe do grla i iz dupeta u glavu! A „soko“ se danas bez ustezanja i rezerve (ispravke i izvinjenja: taman posla) pridruži jatu strvinara koji čekaju svoju priliku. I dok svi skupa budno motre da se kome u Crnoj Gori, makar i kao lapsus, ne omakne bilo šta srpsko, kancer „dvoglavog orla“ ozbiljno nagriza crnogorsko državno tkivo. Još samo da se Nik i „soko“, uz patronat one Džudit, dogovore dokle je čije. Volio bih da nijesam u pravu, da sam se prevario i da je „sokolovo“ kreštanje posledica njegovog izliva neskrivene mržnje prema novoj vlasti, ali me jeza podilazi od one naše varijante Marfijevog zakona da je onaj ko je zlo slutio vazda bio u pravu. I što više odmiče ovaj predivan i suncem okupan dan, s vedrog i kao oko bistrog neba slutim sjenku jata strvinara koji ti kruže nad očevinom.

Pročitajte JOŠ:

Naš njemački kapućehaja u Crnoj Gori