Pisma sa sela kojeg više nema: Šošo

Piše: Emilo Labudović

Nebo koje je bilo vedro, duboko i plavo kao kliker staklenac, odjednom se natačkalo sivim mrljama oblaka koji su prestizali jedan drugoga i gomilali se nad Jankovom glavom. I dok bi se okrenuo oko sebe, nestalo je sunca, zastudjelo je, oglasio se grom i sa Brajenice se stuštila olovnosiva zavjesa kiše. Nenajavljena i neočekivana, i mimo prognoze meteorologa koji su prorokovali još jedan suv, vreo i sparan dan. Mada su među ovim planinama, sklonim naglim smjenama toplih i hladnih strujanja, ovakvi pljuskovi koji izmiču globalnim meteorološkim kretanjima česti, „krivica“ za pokisao otkos, stog sijena pri završetku, tek prevrnutu zavalu, pokislo čobanče… pripisivana je isključivo ljudima koji su „javljali vrijeme“. Boga i njegove ćudi, naravno, niko ni pomenut nije smio.

Sjećam se ljeta, znojavih, punih prašine koja se lijepila za lice, ruke, vratove, vječite žurbe da se pokosi i sadjene prije nego se okiša. U toj neravnopravnoj trci sa ćudima neba, gubitnik se znao unaprijed a, da bude bolniji, poraz se često dešavao u finišu. Tada bi pokojni otac skidao kačket, brisao znojno čelo, psovao sudbinu i pominjao njega. Prezime mu je bilo toliko neobično da sam mnogo godina mislio da se otac razračunava sa nekim samo njemu znanim „božanstvom“. Tek onda kad sam i sam osjetio muku nedovršenog posla i potrebu da nečemu ili nekome pripišem krivicu, saznao sam ko je misteriozni „gospodar sunca i kiše“ i krivac kad ih je bilo i kad ih nije bilo. Dežurni meteorolog Republičkog zavoda za hidrometeorologiju, Milorad Šošo.

Godinama kasnije splet okolnosti je učinio ne samo da ga upoznam nego i da sarađujemo. Upoznali smo se tamo gdje su se u to doba ljudi uglavnom sretali – u kafani. A kad se misteriozni lik predstavio kao kršan čovjek, širokog čela i još šire duše, sva ona gorčina nenadanih pljuskova i dugotrajnih žega „utopila“ se u vinjaku i njegovom zaraznom smijehu. Šošo, krivac, postao je Šošo laf i ljudina kojoj se ništa ne može uzeti za zlo. Kad sam mu prilikom jednog od brojnih susreta u „Dva krapa“ ispričao koliko smo ga puta „blagosiljali“ nasmijao se i rekao kako ga je misao da će prognozom mnoge razočarati pratila sve dok je osmatrao karte, čitao instrumente i sastavljao izvještaj. A „čitalo“ se pomoću „štapa i kanapa“, bez satelitskih osmatranja i dnevne saradnje sa renomiranim svjetskim meteocentrima. Ali, Šošo je bio institucija, pandan beogradskom Kamenku Katiću, neko ko je vedrio i oblačio i čijoj se prognozi vjerovalo i kad je bila promašena.

Jednom sam, silazeći u studio sa prognozom da će sjutra biti vedro i sunčano, usput pogledao kroz prozor i sledio se. Pljuštalo je kao iz kabla, vjetar je šibao i bičevima kiše šamarao borove pred Televizijom i sve je ukazivalo da će vrijeme kiše potrajati. Sve do pred momenat kada je u „košuljici“ Dnevnika došao red na vremensku prognozu dvoumio sam se kome više da vjerujem: Šošu ili svojim očima. I nijesam mogao da prevarim sebe. Rekao sam:„poštovani gledaoci, Šošo najavljuje sunce, napolju je pravi sodom od vremena, pa… izaberite“! Nazvao me je, čini mi se, dok je još trajala odjavna špica i glasom u kojem je bilo više gorčine nego ljutnje samo rekao: „instrumenti pokazuju tako“. Sjutradan, čim se sunce probilo kroz koprenu oblaka, nazvao sam i ja njega i izvinio mu se najiskrenije što sam znao, a „nesporazum“ smo izgladili duplim vinjakom.

Juče sam saznao da je, „zagledan u nebo i noseći atlas oblaka pod miškom, legenda Crne Gore otputovala vozom za Višegrad“, odakle se njegova plemenita i široka ljudska duša vinula u nebo. „Nebo ga nije prevarilo“ napisala je u nekologu neka isto tako dobra duša koja ga je znala. I, kao i svi mi, vjerovala mu i onda kada je nebo znalo i da iznevjeri. Danas, kad se, mimo prognoze zasnovane na satelitima i instrumentima o kojima Šošo nije mogao ni da sanja, sručio ovaj pljusak sjetio sam se njega. I prvi put mi je bilo drago što je nebo prevarilo prognostičare jer su mi sada Šošovi „promašaji“ bili razumljiviji. I, mada je to njemu sada svejedno, opet sam se zastidio svih onih riječi ljutnje i bijesa za sve one pokisle plastove, nedokopane njive, čak i onaj snijeg usred avgusta koji me je bosonogog smrzao pored stada na padinama Meteriza.

Oprosti, legendo, i neka se Nebo u koje si više gledao nego predase smiluje tvojoj ljudskoj duši. U to ime, evo prašnjave flaše „vinjaka 5″, preostale još iz onih vremena, pa da nazdravim tvom poslednjem putovanju. I ne brini, javljaju da će sijati sunce i da će putevi biti suvi i pregledni. Taman kao da si nam to ti dojavio.

Pročitajte JOŠ:

Boj se bije, trobojka se vije