Pisma sa sela kojeg više nema: Šojići opet jašu

Piše: Emilo Labudović

Poslednji iz plejade velikih glumaca – komičara jugoslovenskog glumišta, Milan – Lane Gutović, objašnjavajući planetarnu slavu lika čije je mane uspio da izdigne do neslućenih visina, Srećka Šojića, govorio je da je njegova veličina u proporcionalnom odnosu sa sunovratom i unižavanjem društva koje ga je porodilo. „Nije Šojić napredovao, govorio je Lane, on je ostajao ono što je i bio, mala sitna lopuža, neobrazovani prevarant i beskrupulozni šićardžija, i to bi zauvijek i ostao da društvo nije počelo da se urušava“. Što je društvo niže padalo to je Šojić, i kao lik i kao paradigma, ostajući jedna te ista moralna gnjida, izgledao sve veći i uočljiviji, orjentir prema kojem su se posada i putnici broda koji je tonuo, orjentisali. Njegov put od direktorčića male lokalne firme do poslanika i potencijalnog ministra, okrenut naglavačke predstavlja grafikon sveukupnog pada koji smo doživjeli i još uvijek doživljavamo u protekle tri decenije. „Šojići“ su, zapravo, onaj moralni talog prisutan u svakom društvu koji, kad se vode uzburkaju, izađe na površinu, zasmrdi i postane mjera svega.

Proces tranzicije našeg društva, sam po sebi stresan i trusan, neminovno je doveo i do izuzetnog stepena „šoićizacije“ gotovo svih njegovih tokova. Vlasti i ključnih pozicija dokopali su se mnogi čije sposobnosti nijesu nadilazile nivo prosječne zemljoradničke zadruge. Kao čopor gladnih vukova upali su u privredni i finansijski „tor“ i očerupali stado do poslednje koske. Razni Brkovići, Pejovići, Popovići i njima slični, dojučerašnji referenti nesposobni ni za šta drugo osim za trpanje u sopstvene džepove, kao opušak švercovane cigarete gasili su jedan za drugi ionako ruševne kolektive, ostavljajući za sobom pustoš, dugove, gomile radnika na ulici i sve tanji državni budžet. Potpuno isti recept korišten je i u sferi državne uprave. Od premijera, jednog od najgorih studenata u istoriji Ekonomskog fakulteta, preko multipraktik ministara koji su jednako nesposobno i nepismeno „obnašali“ funkcije od obrazovanja, socijale do odbrane, pa do bratije braće i kumova koji su krali, švercovali i ubijali, spisak naših stvarnih „Šojića“ bio bi dovoljan za seriju poput „Dinastije“. U toj i takvoj sredini, imali smo dijapazon šojićevske kulture u kojoj su carovale kreature od „skupljača perja“ u ulozi ministra do „lovca na zmajeve“ koji bi da bude novinar.

Očekivanja da će najnovije promjene ako ne ukloniti a ono makar desetkovati ešalon „Šojića“ na političko – ekonomskoj sceni Crne Gore nijesu se ni makar djelimično ispunila. „Prazne tikve uvijek isplivaju na površinu“ – govorila je moja baba, asocirajući na neuništivost šupljoglavaca i njihovu sveprisutnost u svim društvenim mijenama. Samoproglašeni „eksperti“ i bogomdani spasioci, od do juče anonimnog profesora fakulteta, preko još anonimnijih stručnjaka za privredu i finansije (čast izuzetcima), stvorili su iluziju promjena i pomaka naprijed prema kojoj bi iluzije evropske profilacije društva u tumačenju „pravog“ Šojića bile amaterska scena „putujućeg pozorišta Šopalović“.

Ovih dana se ukazala prilika da se proces promjena koji je debelo zabasao u svijet „Šojića“ zaustavi i okrene u željenom (i obećanom) pravcu, pri čemu rekonstrukcija Vlade ne bi smjela da bude sama sebi svrha. Za takav iskorak neophodna su dva preduslova: apsolutna sloboda od doturanja spiskova „podobnih i poželjnih“ iz određenih ambasada, kao i krajnje pošten i svake sujete oslobođen odnos vladajuće većine prema ovom zadatku. U protivnom, džaba smo krečili. Takođe, vrijeme je da se počne ponašati u duhu modernih demokratija u kojem je politika prepuštena političarima (onima kojima je dato narodno povjerenje) a struka ekspertima koji će svojim savjetima, analizama i projekcijama biti neophodan i nezaobilazan servis pri definisanju odluka, mjera i zakona. I, što je najvažnije, što manje „Šojića“, sveznajućih dustabanlija kojima je jedini živitni cilj da budu „kapetan od belu lađu“. U vladajućoj većini ima političara od iskustva, znanja i autoriteta, mada ni „Šojića“ ne manjka, a u Crnoj Gori ima ljudi od znanja i digniteta koji bi, nezavisno od političke profilacije, imali šta da kažu, savjetuju i preporuče. Jedni sa drugima – moglo bi da uspije; jedno bez drugog – mrka kapa. Naravno, kao ključni sastojak recepta za uspjeh, najtoplije preporučujem savjet čovjeka koji je zausta znao, dr Momira Bulatovića:  „prestanimo da krademo“! U protivnom, „Šojići“ će i dalje mamuzati posustalu ragu crnogorskog društva a nama… kako bi to rekla moja baba: „pomozi jaki nejakome“!

Pročitajte JOŠ:

Lokomotiva koja je simbol Zagreba krije strašnu tajnu: Vozila Srbe u logor smrti Danica