Pisma sa sela kojeg više nema: Snjegovi, plavičasti, daleki

Piše: Emilo Labudović

Zacarila kiša čije zavjese neprekidno i u talasima jurišaju od Brajenice, vukući za sobom povjesma magle koja umotava predjele i čini ih nedokučivim. Vidik se ugnijezdio tik iza prozora, a tišina namotava svoje klupko, tkajući ponjavu ispod koje je sve san i snoviđelica. Još samo neumorni šum rijeke koja se, nabrekla i nadošla, otima bezdušnim cijevima u koje su je okovali i, razigrana kao mlada ždrebica, nasrće na skamenjene obale, isprane i bijele kao kosturi pradavnih, izumrlih, životinja, kapa u gluvo uvo i podsjeća da sve nije mrtvo i izgubljeno. Pucketaju prozukla bukova drva, šireći toplinu koja polutamu i samoću sobe čini podnošljivom. Februar je, zima je, a snijega ni makar u vidu zakrpe koja je, od kako pamtim, a to je poduže, tokom više od pola godine skrivala golotinju Milinkovog smeta.

Naviru sjećanja, zamućena i nagrižena otrovom zaborava i, kao na platnu, iza sklopljenih očiju promiču likovi, događaji… Nižu se vremena u kojima su snjegovi bili stalni i veliki, nepoderivi sve do kasnoaprilskog sunca, čisti i blistavi kao svadbena vjenčanica. A februar je, i zima je, ali snijega, osim u sjećanjima, nema pa nema.

Sjećam se vremena kada su novogodišnji praznici čestitani slikovitim čestitkama, ukrašenim na ivici kiča, ali nama, dalekim od svijeta ljepote izvan ove doline, toliko interesantnim i nestvarnim. Sjećam se, na jednoj od njih bilo je, razumljivo, naslikan pejzaž pod snijegom na kojem su, na prevojima i obalom rječice, dominirali plavičasti tonovi. To je definitivno poljuljalo tvrđavu mog uvjerenja da snijeg može da bude samo bijel i nikako drugačije.

Jednom sam, kao đak četvrtog osnovne, na času likovnog, sjećajući se te čestitke, pokušao da je „preslikam“ na svoj blok. Šetajući između klupa, vremešni učitelj Bogić, kad je vidio kako štedro nanosim plavu boju na moj kroki pejzaža pod snijegom, klepio me je po tintari (tada je to bilo sastavni dio vaspitnog procesa) i rekao: „Avetinjo, gdje si ti vidio plavi snijeg“? Odustao sam da se pozovem na „viđeno“, sagnuo glavu i prihvatio se bijele boje.

Mnogo, mnogo kasnije, sa pokojnim ocem išao sam u planinu, po sijeno. Dan je bio sunčan, put dalek, snijeg dubok, ali smrznut tako da smo po njemu gazili kao po betonu. Visoko u planini, nadomak livade na kojoj je bio sadjenut stog, na prevoju zvanom Preslapa, sačekao me je prizor od kojeg mi je zastao dah. Na kristalno čistom i sleđenom snijegu, kao u ogledalu, oslikavalo se nebo i sve je prosto vrištalo od blještavog plavetnila. I da nije bilo one tanke linije bukove šume koja je omeđavala vidik, činilo se da su nebo i zemlja – jedno. „E, moj Bogiću, pomislio sam, da mi je da ovo vidiš“! I u tom času, ponovo me je zabridio onaj njegov ćutek, ne toliko zbog mene koliko zbog njega. Jer, ostao je zauvijek uskraćen za nestvarnu ljepotu „snijega u plavom“.

Odavno više nema plavih snjegova, ili će prije biti da više nema ko da im se divi, a evo neko vrijeme nema ni onih običnih. Onih turističkih, onih koji zagorčavaju život putarima, onih kojima počinju rubrike vremenske prognoze. Nema ih ni makar toliko da „svaka zvjerka ostavi svoj trag“. A zvijer bez traga i nije zvijer. Ni čovjek bez traga, onog čistog, onog kakav se može ostaviti samo na snijegu u plavom, preko Preslape, nije čovjek. Bar ne čovjek dostojan poštovanja i samopoštovanja.

Snijega nema, a kaljuzi kroz koju, kao društvo, gazimo sve ovo vrijeme, i tragovi su prljavi, blatnjavi, a mnogi „smrde nečovještvom“. Do koljena smo u kalu korupcije, kriminala, nepotizma… „Glave“ nam se međusobno sudaraju, optužuju i prokazuju, čuvari reda su u neredu, sudijama se sudi, rad se preselio u ulični nerad, u školama više ne crtaju ni one obične snjegove, već tuku i maltretiraju, učitelji su skrstili ruke, a djeca se razmahala…

Snijega nema, a i da ga ima njegova nevina bjelina samo bi do očaja podvukla našu prljavštinu i našu nedoraslost vremenu u kojem jesmo. Snijega nema, a nema dana da nam se neko važan ne oklizne na ledu sopstvenog bezakonja i moralnog posrnuća. Snijega i dalje nema, a kao da je već pomorio svijet, ogrezao u krv, okađen barutom, nasiljem i nepravdom. Snijega nema, a i ne zaslužujemo ga.

Kiša bez prestanka tuče po krovu i po mozgu, breze drhte svojim tanušnim „rukama“ a iz neba, („pedeset nijansi sive“), sipi mlivo sumraka koji ozeblo selo (februar je, ipak) umotava u gunjinu sumorne usamljenosi, ispod koje kratko i plitko diše, kao samrtnik na postelji od kostreti.

Snijega ni noćas nema, a sva je prilika, neće ga ni biti skorije. Bar ne onog divnog, dubokog, bijelog, a sa nijansama plave, nijansama djetinjstva i uspomena koje, što je mrak gušći, sve više blijede i utapaju se u zaumni košmar prolaznosti.

I znam, uprkos tome što ne pada i što neće pasti, „sve će ovo prekriti snjegovi ruzmarin i šaš“! Samo će, kao i iza svake zvjerke, za svakim od nas ostati trag po kojem će nas prepoznavati u vremenu koje ide.